DEMONI POPUT NAS
Jovan Ristić: »Godine u magli«, zbirka SF priča, Niški kulturni centar, Niš, 2010.
piše: Davor Šišović
Debitantska zbirka priča Jovana Ristića Godine u magli otkriva ne samo jedno novo oknjiženo (nakon godina objavljivanja priča po zbornicima, zajedničkim zbirkama, fanzinima i časopisima) pripovjedačko ime na regionalnoj sceni fantastične književnosti, već možda utvrđuje i jedan ne sasvim novi, ali svakako sve prisutniji pravac, podžanr, koji izgleda da sve više zaokuplja žanrovske autore ovog podneblja. Riječ je o nekoj vrsti urbane fantastike, žanrovski podosta rubne, o prozi koja bi se lako mogla čitati i kao nežanrovska kad bi tako bila servirana, ali koja ipak pripada fantastici, manje po prepoznatljivim motivima, ali svakako po izuzetno pogođenoj, uglavnom mračnoj i jezivoj atmosferi. Ne moraju vampiri ili zombiji biti izričito spomenuti, ali ipak imate osjećaj da su u Ristićevim pričama oni tu negdje, da se svaki čas mogu pojaviti kao nešto u opisanom miljeu sasvim normalno i očekivano.
Doduše, ima u ovoj zbirci i nesporno žanrovskih priča s maštovitim varijacijama klasičnih SF motiva, među kojima je jedna od uspjelijih Muškarac s greškom, o znanstvenici koja konstruira androida programiranog tako da bude savršeni ljubavnik, pa on tako i funkcionira, osim jedne jedine, ali frustrirajuće mane: ruke su mu hladne, ipak je on samo stroj.
Najdojmljivije su u ovoj zbirci međutim upravo one žanrovski rubne priče, poput naslovne Godine u magli, u kojoj grupa prijatelja srednjih godina povedena nostalgijom posjećuje omiljeni klub iz doba svoje mladosti, ali ih dočekuju vrlo sablasna atmosfera i vrlo čudni likovi, a prava jeza počinje kad se počnu pojavljivati njihovi vršnjaci i negdašnji prijatelji koji bi trebali biti odavno mrtvi. Priča Talentovani idiot napisana je kao dnevnik gimnazijskog ravnatelja koji ne može stati na kraj razuzdanim učenicima ni njihovim utjecajnim roditeljima, a najveći mu problem predstavlja jedan od učenika kome se ne može pripisati nikakva druga krivnja osim što samom svojom pojavom izaziva jezu i nelagodu. U priči Barbara i prijatelji pak pratimo užas novinarke u čije se susjedstvo doselio oslobođeni haaški optuženik, dok njena kćer biva očarana svijetom iz popularne TV-serije za djecu sve dok se u njega i fizički ne preseli.
Iako u zbirci ima još puno priča vrijednih pažnje, neka ove tri posluže za ilustraciju mog dojma Ristićeve zbirke. U sve tri priče je polazište utemeljeno u ikonografiji svakodnevice iz sadašnjosti ili bliske prošlosti, likovi su naizgled obični ljudi, kakve srećemo na ulici, kojima ključni trenuci njihovih života dolaze u suočavanju s nečim demonskim, a to demonsko je po biološkim, socijalnim, klasnim i intelektualnim osobinama sasvim slično njima. Demoni dakle nisu uljezi, oni su odavno i uvijek tu, ali ih se nije uvijek gledalo na isti način. Ranije su likovi Ristićevih priča kraj tog demonskog živjeli, ne primjećujući ništa posebno, dok im se na neki način nisu otvorile oči, i sada ih, u tom stanju progledanosti, obuzima panika isprepletena s nagonom za samoodržanjem, podižu se obrambeni mehanizmi koji vode u iracionalne postupke, ponekad i do tragičnoga kraja.
Iako slijede stoljećima uhodane psihološke obrasce književnosti jeze i groze - pogotovo gotičke priče kad se radi o polaganoj pripremi terena, građenju atmosfere opisima eksterijera i rastuće nelagode likova u takvom okruženju, porastu napetosti kroz niz zabuna ili lažnih uzbuna - ove su priče (uz naravno i druge priče u zbirci) i vrlo suvremene. Dopuštaju da ih se čita i kao alegorije, ali i kao svevremenske parabole o mračnom i demonskom koje čuči u svakom čovjeku, ne samo u onome koji je prokazan kao takav.
(Objavljeno u Glasu Istre, 29. januara 2011, a potom, 25. marta i na blogu Davora Šišovića "Knjiga za plažu")
Нема коментара:
Постави коментар