субота, 2. октобар 2010.

Godine u magli stižu na Sajam knjiga u Beogradu!



Jovan Ristić, novinar i suosnivač Festivala srpskog filma fantastike (FSFF), više od 15 godina piše i objavljuje pripovetke, spoj urbane proze i mračne fantastike, koje je konačno okupio na jednom mestu, u zbirci „Godine u magli”. U njoj se nalazi 11 odabranih priča, a  izaći će iz štampe tokom oktobra – najkasnije do Međunarodnog beogradskog sajma knjiga, u izdanju Niškog kulturnog centra (NKC).

„Godine u magli” – što je naziv naslovne novelete o jednoj vrlo istinitoj zoni sumraka, beogradskom Klubu studenata tehnike (KST) – pojaviće se u NKC-ovoj ediciji „Tragači” koju uređuje majstor urbane proze Zoran Ćirić, poznatiji pod superherojskim imenom Ćira Magični. Za izgled korica pobrinuo se Jakša Vlahović, višestruki dobitnik nagrada za grafički dizajn i tvorac brojnih naslovnica za Nedeljne informativne novine (NIN).

„O ovoj zbirci pričam već dugo, i svi me pitaju kad će već više. Sa zadovoljstvom mogu da potvrdim da su korice gotove, da je knjiga na katalogizaciji i da tokom sledeće sedmice ulazi u štampu!”, kaže Jovan i dodaje: „Konačno ću moći da obradujem sve one koji su me nagovarali da je objavim, a i konačno ću za sebe moći da kažem da sam pisac sa objavljenom knjigom. Mada za sobom već imam jednu, 'Tuđin 3 - Jedan nezasluženi košmar' (Lazar Komarčič - Godina srpske fantastike, 2008), filmska esejistika je jedno a knjiga proze nešto sasvim drugo, posebno ako se ima u vidu da je objavljena kod profesionalnog izdavača."






Jovan ukazuje da ona „doduše nije roman – književni format za koji se izdavači prevashodno interesuju – već zbirka priča”, ali dodaje: „Rođen sam u brzim vremenima, koja se stalno ubrzavaju, imam uz to razna interesovanja, pa se izražavam ekspresivno. Smatram da je kratka priča mnogo više u duhu današnjice nego roman. Sem toga, za mene se najveći majstori oni koji umeju sa kratkom formom – svaka reč im je na svom mestu, opisi su im funkcionalni, nemaju prekobrojnih likova, i radnja im traje taman toliko da ključni motivi budu zaokruženi.”

Zbirku otvara naslovna noveleta Godine u magli (2009), verovatno prva priča strave posvećena KST-u, kultnom beogradskom rokenrol stecištu koje je u poslednjih 10 godina duboko utonulo u prošlost i nostalgiju. Radnja se, prema  Jovanovim rečima, dešava godinu dana posle atentata na Zorana Đinđića„u klubu u kojem je stalo vreme, i u zemlji u kojoj je stalo sve.” Slična vizija KST-a kao mesta gde „ćale svrati, ponekad”, ovekovečena je u kratkoj i upečatljivoj epizodi filma „Šejtanov ratnik” Stevana Filipovića, ali ako ste mislili da je KST samo uvrnut, prljav i jeziv, Jovan će vam pokazati da ste ipak ozbiljno potcenili stvari! Njegova priča takođe može da posluži kao prvorazredna studija muzičkih žanrova i ukusa posetilaca KST-a, kao i stanovnika Beograda, od osamdesetih godina do danas.

Sudbina rokera u zemlji „koja je omašila poentu rokenrola” i novinarstvo kao ugrožena profesija javljaju se kao motivi u Jovanovoj priči Barbara i prijatelji” (2008) koja u miljeu građevinskog haosa na beogradskom Neimaru nudi bliski i krvavi susret sa haškim optuženikom za ratne zločine koji je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Ali, pre svega, kaže Jovan, to je „priča o posledicama nekomunikacije, o šestogodišnjoj devojčici koja, izgubljena u stalnom sukobu svojih roditelja, traži izlaz u za nju lepšim svetovima.” 






Ambiciozno osmišljene pripovesti Barbara i prijatelji i Godine u magli imale su premijere u tematskim zbirkama „Beli šum – antologija priča o televiziji” (Paladin, 2008) i „Istinite laži – priče o urbanim legendama” (Paladin, 2009) koje je priredio i objavio Goran Skrobonja, pionir moderne srpske horor i fantastičke proze. Goran, trenutno aktuelan sa hit romanom „Čovek koji je ubio teslu” (Laguna, 2010), napisao je predgovor za knjigu
Godine u magli”  u kojoj je Jovana nazvao „hroničarem urbanog mraka”.

Taj mrak naročito dolazi do izražaja u vrlo jezivoj Opekotini (2007), gde Jovan predočava istinsku stravu i užas novinarske profesije u Srbiji, kroz priču o sunovratu ogorčenog borca za istinu koji je sagoreo u sopstvenom gnevu. Isto važi za još jednu Jovanovu „noćnu” pripovest –  Kad rebra postanu kavez (2000) – koja dočarava maniju gonjenja jednog neposlušnog građanina. To je, kako Jovan kaže, „horor priča potere po mračnim ulicama velegrada koji veoma liči na Beograd devedesetih godina.”

Užas srpskog školstva iz tih vremena opisan je u pripovetki Talentovani idiot (2001). U njoj se direktor jedne beogradske gimnazije suočava s šumom problematičnih đaka, a među njima sa jednim koji poseduje vrlo poseban, izluđujući talenat.

U zbirci se takođe nalaze i dve višestruko objavljivane Jovanove priče - alegorijski Čovek na prelazu (1996) i psiho-horor Nedovršeno (2004). Prva obrađuje sukob čoveka sa tehnologijom koja mu je otkazala poslušnost, dok se druga bavi umom jednog muškarca, koji je pohođen lošom savešću i davnašnjim traumama.

Za ljubitelje erotike tu je Muškarac sa greškom (2005), minijatura koja s puno ironije govori o muško-ženskim odnosima i pogubnom uticaju naturenih očekivanja, a oni koji vole fentezi nek' obrate pažnju na Svetljenje (1998), u kojoj se mladi bračni par u nekakvom srednjevekovnom miljeu suočava s posledicama sopstvenog dobročinstva.

U izboru je takođe Jovanova prva iole uspelija priča: atmosferična, alegorična Posetnica (1994).

Uz deset već objavljenih pripovesti, zbirka „Godine u magli” premijerno donosi minijaturu Pod reflektorima (2000), kao i tri pesme - Najezda (1998), Tramvajski valcer (1993) i Na plaži (1991), što je, kako primećuje Goran Skrobonja u predgovoru, uticaj slavne zbirke „Skeleton Crew” (Posada kostura) Stivena Kinga.

„’Skeleton Crew’ je, uz ‘Ljubav i smrt’ Dena Simonsa, najviše uticala na mene da zbirke priča počnem da posmatram kao izazovnu formu, koja dozvoljava tematsku, žanrovsku i svakovrsnu raznovrsnost. Ne pišu svi u istom žanru. Ne pišu ni svi samo prozu. Ja, na primer, nisam uvek bio pisac kratkih priča. U srednjoj školi i tokom studija pisao sam pesme, i smatram da neke od njih mogu da stanu rame uz rame sa mojom prozom”, kaže Jovan. „Ove koje sam priložio potiču iz devedesetih, i odlično se uklapaju u koncept i atmosferu cele zbirke.”

Goran Skrobonja ocenjuje u predgovoru da je Jovan Ristić deo talasa mlađih imena kao što su Oto Oltvanji, Petar Petrović, Pavle Zelić, Marko Pišev i drugi koji je „zapljusnuo domaće publikacije osobenom prozom, karakterističnom po tome što je svako od ovih mladih pisaca od raznih žanrova uzimao samo ono što mu je trebalo – obično ono najbolje i najupotrebljivije – i stvarao sopstveni, originalni književni izraz.“

Prema njegovim rečima, Jovanove pripovetke se ističu po tome što „hirurški precizno, ponekad i sasvim nemilosrdno, demistifikuju one segmente velegradskog života koji se obično smatraju velikim privilegijama stanovnika prestonice“, a da je autorovo „možda najsnažnije oružje sposobnost da prepozna turobnu podređenost sudbini, tako imanentnu pripadnicima njegove generacije, još na korak od samoostvarenja, i istovremeno duboko u glibu sivog i žitkog gradskog blata nemorala, plitkih stremljenja, sklonosti nasilju i revnosne otvorenosti za pravila Mračne strane.“

Pažljivo pratite ovaj blog za nove vesti u vezi sa zbirkom „Godine o magli” i drugim Jovanovim aktivnostima.

PR služba

1 коментар: