понедељак, 16. јануар 2012.

TUĐIN 3: JEDAN NEZASLUŽENI KOŠMAR revisited

Ovo mora da je gadno bolelo - Dejvid Finčer tokom
snimanja debitantskog filma Tuđin3 (1992), koji je
unakažen skraćivanjem u postprodukciji.
Dve i po godine pre Godina u magli, u junu 2008. godine, objavio sam esejističku knjigu Tuđin 3: Jedan nezasluženi košmar koja se bavila košmarnim pokušajem Dejvida Finčera (David Fincher) da snimi svoj dugometražni prvenac - Tuđin3 (Osmi putnik 3). Finčer je imao tu nesreću da radi na nastavku dva velika holivdska hita u produkciji teškoj 50 miliona dolara (bio je to najveći budžet koji je jedan holivudski početnik dobio) koju su, kada je on preuzeo kormilo, već napustila dva režisera i na kojoj je zube otupilo desetak scenarista. Posle užasnih iskustava na ovom filmu, Finčer ga se odrekao i mrzi da govori o njemu, a priča o nastajanju trećeg Tuđina, zanimljivija, dramatičnija i depresivnija od njegove sadržine pretvorila se u jednu od većih holivudskih legendi.

Više o mojoj knjizi Jedan nezasluženi košmar može se pročitati
OVDE. U međuvremenu, stekli su se uslovi za drugo, prošireno i izmenjeno izdanje - koje će, za razliku od prvog, polufanzinskog biti prava knjiga. Tim povodom, odlučio sam da ovde premijerno objavim uvodno poglavlje Preludijum za crnu rupu, koje je značajno prošireno i obogaćeno odlomcima iz intervjua koji je Finčer 1991. godine dao novinaru magazina Premijer Džonu Ričardsonu (John Richardson). To je, inače, jedini intervju koji je Finčer nekome dao tokom snimanja filma, a iz kojeg se vide sav njegov gnev i razočarenje usled čeonog sudara sa konzervativnom mašinerijom studija "Tventi senčeri foks" (20th Century Fox) i neodgovornim producentima, tvorcima poslednje verzije scenarija koji je bio prepravljan tokom čitavog snimanja.      


Jovan Ristić
TUĐIN3:  JEDAN NEZASLUŽENI KOŠMAR  

1. Preludijum za crnu rupu

Ka­da su po­sle ogrom­nog uspe­ha Tu­đi­na­ca (pr­vi di­stri­bu­ter­ski na­ziv za SFRJ: A­li­ens – Osmi put­nik 2) no­vi­na­ri upi­ta­li Si­gur­ni Vi­ver (Sigourney Weaver) ho­će li sa­ga do­bi­ti pro­du­že­tak, ona im je od­go­vo­ri­la: „Ne mi­slim da će se to do­go­di­ti. Ali, svo­je­vre­me­no, ni­sam mi­sli­la ni da će ovaj film bi­ti na­pra­vljen. Za­i­sta ni­ko ni­je hteo ti­me da se ba­vi. Ka­da ne­ko kao Ri­dli Skot (Ridley Scott) na­pra­vi ona­ko do­bar film, mi­slim da ne­ma svr­he vra­ća­ti se na­zad... Sre­ćom, Džim Ka­me­ron (James Cameron) je istin­ski že­leo da na­pra­vi sop­stve­ni film, i to je i uči­nio. Ali, ne bih bi­la si­gur­na da će bi­ti još jed­nog (na­stav­ka). Mo­žda oni („Foks“) mo­gu da idu da­lje, ali ja ne znam ku­da se mo­že ići po­sle Tu­đi­na­ca.“
Ni­je Vi­ve­ro­va bi­la je­di­na ko­ja je ima­la ova­kvo mi­šlje­nje. Ni mno­gi ozbilj­ni­ji ana­li­ti­ča­ri ni­su vi­de­li pro­sto­ra za su­vi­sao na­sta­vak po­sle tač­ke na kra­ju Ka­me­ro­no­ve pri­če. Ali, lo­gi­ka je jed­no, a zov pro­fi­ta ne­što dru­go. Ka­da stu­dio i film­ski pro­du­cent jed­nom obr­nu ogrom­ne pa­re, oni – po­put sva­kog tr­gov­ca – po­či­nju da raz­mi­šlja­ju ka­ko da ih obr­nu još jed­nom, pa ako us­pe­ju, on­da još jed­nom, i ta­ko u krug, sve dok se ne umo­re, ili dok pu­bli­ka ne poč­ne da po­vra­ća.