четвртак, 21. јул 2016.

The Stranglers 1990-2012: Pad i uspon gildfordskih davitelja (5/5)


Peti deo
TAMO GDE SU GORELI MOSTOVI


TURNEJA NAS JE ODRŽALA
Album Suite XVI, koji je ponovio pa i nadmašio uspeh Norfolk Coast, bio je katapult za novu turneju Stranglersa, na kojoj se bend skoncentrisao na pesme sa ta dva albuma i na one iz perioda 1977-1981 (uz pokoju stvar iz druge polovine osamdesetih, uključujući neizbežnu Always The Sun). Ovakva orijentacija sasvim je razumljiva, budući da je publika dolazila na koncerte upravo zbog tih pesama, a ne zbog onih koje su napisali Pol Roberts i Džon Elis, članovi iz vremena koja su za grupu bila nesrećna i neuspešna. Međutim, odbegli, originalni davitelj Hju Kornvel je svoje bivše kolege zbog takve strategije stalno bockao (i još ih bocka) preko medija, iako polovinu njegovog koncertnog repertoara čine stare pesme Stranglersa. Štaviše, na omotu trostrukog živog albuma People, Places, Pieces i njegovog jednostrukog parnjaka Dirty Dozen (2006) otišao je tako daleko da je svoje ime ispisao stilizovanim rukopisom sa logoa bivše grupe! Slično je uradio i na omotu sledećeg studijskog albuma Hooverdam (2008), a tom prilikom je za sajt Pennyblack (2009) izjavio bez uvijanja: „Najveći mi je izazov (u poslednjih deset godina karijere) da zaradim za život. Teško je ovde, i morao sam sebe ponovo da pronađem, da ponovo sebi nađem robnu marku. Stranglersi su bili, i još jesu, veoma jaka robna marka.

Davitelji su u Evropi imali velikog uspeha. U šest godina koliko je prošlo između Suite XVI i za sada poslednjeg albuma Giants (2012), svirali su gotovo neprestano, pri čemu je bubnjar Džet Blek nekoliko puta ispadao iz stroja zbog bolesti. Kako je izjavio za Mojo (2000), kada je Bog delio zdravlje on nije bio među privilegovanima. „Darovao” mu je astmu, a kasnije dijabetes. U 2007. godini je imao pauzu zbog preskakanja srca, a kada se vratio za bubnjarsku stolicu morao je da izbegava duga putovanja. Sredinom 2008. je opet pauzirao zbog stezanja u grudima. Zbog svega toga, vrlo vitalni Žan Žak Burnel počeo je javno da kontemplira na temu smrtnosti i neumitnosti kraja svog benda. Uoči turneje 2008/2009 je izjavio za Hull Daily Mail da niko u Stranglersima „ne postaje mlađi”, da Blek sada ima 70 godina i da grupa bez njega verovatno neće ići dalje.
„Raspamećuje me činjenica da on nastavlja da svira koncerte od po 90 minuta”, izjavio je Burnel za Metro.co.uk (2009). „Par puta mu je bilo loše, i njegov tehničar (Ijan Barnard) odmenjivao ga je na nekoliko svirki, ali ako trajno bude ispao, pa, ne znam šta ću da radim. Još možemo da snimamo, ali mislim da nam je ovo poslednja velika turneja.” Međutim, Džet Blek, neuništivi paterfamilijas Stranglersa, demantovao je Burnela, i sve do 2012. godine je manje-više redovno sedeo u bubnjarskoj stolici.
U međuvremenu, rejting Stranglersa je toliko narasao da su oni 2010. godine pozvani da nastupe na znamenitom britanskom festivalu Glestonberi. Koncert je bio trijumfalan, pred oko 85.000 gledalaca svih generacija. To ne bi bila informacija od naročitog značaja da festival ne vodi Majkl Ivis – jedan od najuticajnih ljudi u istoriji britanskog roka – koji se posle konflikta sa Žanom Žakom Burnelom zakleo da će Stranglersi tamo svirati samo preko njega mrtvog. I držao se reči narednih 30 godina.