петак, 30. мај 2014.

Pripovetka GODINE U MAGLI u zbirci NOVA SRPSKA PRIPOVETKA


Naslovna priča iz moje zbirke Godine u magli (201o) našla se u upravo objavljenoj, luksuznoj antologiji "Nova srpska pripovetka", koju je priredio Goran Skrobonja a objavila njegova izdavačka kuća Paladin. Ova obimna zbirka sa 34 ostvarenja zapravo je kompilacija izabranih priča koje je Goran objavio u svojih pet tematskih zbirki: "Beli šum - antologija priča o televiziji" (2008), "Istinite laži - priče o urbanim legendama" (2009), "Apokalipsa: juče, danas, sutra - priče o smaku sveta" (2011), "U znaku vampira" (2012) i "U znaku vampirice" (2012). Moje Godine u magli napisane su originalno za "Istinite laži" i postale su završna kockica u formiranju moje sopstvene zbirke. Konačno je imala dovoljno strana i objedinjujuću priču.
 
Nažalost, Godine u magli - koje smatram mojom najboljim proznim delom - bile su istovremeno moja poslednja napisana i objavljena priča pre no što mi se, osam dana pošto sam Goranu Skrobonji predao rukopis, rodila kćer. U sledećih pet godina moja glavna uloga bila je roditeljska. Pored toga bavio sam se preživljavanjem, agencijskim, istraživačkim i rok novinarstvom, uspeo sam iz sebe; u napadu ludila, da iscedim jedan dugačak esej (skoro pa knjigu) o grupi The Stranglers koji je 2012. objavljen na Popboksu (Pad i uspon Gildfordskih davitelja 1990-2012), a u poslednje dve godine sam se, uz novinarstvo, posvetio prevođenju. Vrlo uskoro ćete (verovatno na leto) čitati moje prevode porodične sage Lesli Loko Jedno tajno leto (2010) i prvi deo postapokaliptičnog klasika Roberta Makamona Labudova pesma (1987). A pisanje? Bio sam prinuđen da okačio kopačke o klin, i tek ponekad sam, u ludoj strci porodičnog i poslovnog života, uspevao ponešto da zapišem, ali ne i da se posvetim tome kako bih voleo. Ali pauzi je došao kraj. U septembru bi trebalo da čitate moju novu priču, a posle toga još neke stvari. Dotle, tu je zbirka "Nova srpska pripovetka" kao odličan podstrek za povratak. I društvo u njoj je prvorazredno, što ćete videti po sadržaju, koji ću, kao ljubitelj dobrih kompilacija, izložiti po godinama objavljivanja i pripadnosti originalnim zbirkama iz kojih priče potiču.

BELI ŠUM (2008)

- Druga strana ponoći (Dejan Stojiljković)

- Bajka (Nenad Kecmanović)
- U tehnikoloru, večno mlad (Oto Oltvanji)
- Hronovizija (Adrijan Sarajlija)
- Moj drug bog ili 5364 (Djordje Pisarev)
- Poslednja pobeda Kira Velikog (Milivoj Anđelković)


ISTINITE LAŽI (2009)

- Noćna kretanja (Zoran Ćirić)
- Dok ne dodju šejtani (Darko Tuševljaković)
- Gospodin Pepermint (Marko Pišev)
- Mara (Spomenka Stefanović Pululu)
- Ajde dobro, svakom se to desi ponekad... (Petar Petrović)
- Godine u magli (Jovan Ristić)
 

APOKALIPSA: JUČE DANAS SUTRA (2011)

- Vek (Aleksandar Gatalica)
- Dodiri (Pavle Zelić)
- Direrova poseta (Neda Mandić-Spasojević)

U ZNAKU VAMPIRA (2012)

- Vidosava (Miomir Petrović)
- Projekt: Sunce ili Anka, ubica vampira (Goran Skrobonja)
- Vampirdžija (Vasa Pavković)
- Pravimo se da sve znamo o ljubavi (Ivan Nešić)
- Tajna crvenog zamka (Vule Žurić)
- Kameno saće (Ilija Bakić)
- Vampirijada (Boban Knežević)
- Noćenje (Dejan Ognjanović)
- Crna zvezda (Đorđe Bajić)
- Glad (Zoran Pešić Sigma)
- Golem (Srđan Srdić)
- Februar (Aleksandar Bjelogrlić)

U ZNAKU VAMIRICE (2012)


- Da, ljubav nestaje (Jelena Lengold)
- Topčiderski rubin (Laura Barna)
- S one strane vremena i varke (Verica Vinsent Kol)

- Opušak iz Fridine urne (Mirjana Marinšek Nikolić)
- Ko ti gleda profil (Mirjana Đurđević)
- Izvin'te, šta je sa mojom kiflom? (Branka Selaković)
- Cigarete (Mina Todorović)



субота, 19. април 2014.

GALAKTIKA, SVEMIRSKA KRSTARICA (1978) - Diskoteka u doba holokausta

Galaktika je bila moja omiljena serija kad sam bio klinac. Blejkova sedmorka je takođe bila okej, ali mi je čak i tada delovala jeftino snimljeno. Galaktika je u odnosu na nju bila klasa, skoro u rangu Zvezdanih ratova. Njihov televizijski rival. Kada se na SyFy kanalu prikazivao rimejk Galaktike, ponovo sam sa uživanjem pogledao ceo original, pripremajući u društvu Lazar Komarčić tribinu o odnosu stare i nove serije. Onda mi se pre par sedmica javio stari prijatelj Nenad Bekvalac, srećno udomljen na pravom mestu za njegovo ogromno filmofilsko znanje - u Kinoteci - i rekao mi da sa ekipom nekadašnjeg Beokona sprema festival, to jest smotru naučnofantastičnih klasika pod nazivom Povratak u bioskop. Pitao me je da li bih želeo da napišem tekst o film Galaktika, svemirska krstarica za Kinotekinu mesečnu brošuru. Rekao sam, o da, sa zadovoljstvom! Za brošuru sam isporučio tekst od dve i po šlajfne. Za vas, posetioce mog bloga, spremio sa proširenu verziju od punih šest šlajfni, koliko ovaj film zaslužuje sa svim svojim zanimljivostima.
  

BATTLESTAR GALACTICA
(Universal, ABC, 1978).
Režija: Richard A Colla.
Scenario: Glen A. Larson.                                                      
U glavnim ulogama: Lorne Greene, Richard Hatch, Dirk Benedict, John Collicos, Jane Seymour, Maren Jensen, Laurette Spang, Herb Jefferson JR, Terry Carter, Lew Ayres.
Specijalni efekti: John Dykstra
Muzika: Stu Phillips
T: 112 minuta (film),
T: 134 minuta (pilot, Saga o zvezdanom svetu, kasnije podeljen na tri epizode)

Studio Juniverzal je napravio verovatno najveću grešku u svojoj istoriji - i svakako jednu od najvećih u istoriji filma - kada je 1973. godine odustao od snimanja spejs opere Zvezdani ratovi. Rizik od visokih troškova, kazali su čelnici studija razočaranom Džordžu Lukasu. Koliko su bili kratkovidi postalo je jasno četiri godine kasnije, kada je Lukasov projekat, u distribuciji Tventi senčeri foksa, postao najgledaniji film svih vremena. Pošto su izgrizli nokte zbog toga što nisu prepoznali zlatnu koku dok im je bila u dvorištu, ljudi iz Juniverzala su brže-bolje potražili drugu koku koja će im biti odgovor na Zvezdane ratove. I našli su je u TV serijskom projektu Galaktika svemirska krstarica Glena A. Larsona.

Ono što je Lukasova svemirska bajka 1977. značila za bioskope, Galaktika je 1978. značila za male ekrane. Sa svojim skupim specijalnim efektima postavila je standarde, i toliko je bila popularna da su njene prve tri epizode, emitovane na ABC-ju, pretočene u bioskopski film. Serija je trajala samo jednu sezonu (imala je 24 epizode) i prekinuta je 1979. zbog relativno slabije gledanosti, koja je, pak, bila posledica izmeštanja iz udarnog u manje povoljan termin. Godinu dana kasnije, posle golemih protesta publike, uključujući samoubistvo jednog tinejdžera koji se bacio sa mosta, ABC se pokajao, ali je bezvezni, jeftini i deci prilagođen nastavak Galaktika 1980, doživeo zasluženi debakl posle 10 epozoda u kojima nije bilo ključnih likova iz prve serije (Apolo, Starbak).     

Dvadeset pet godina posle filma i 134-minutnog pilota (kasnije deljenog na tri epizode pod nazivom Saga o zvezdanom svetu), Galaktika je rimejkovana kao TV serija Rolanda D Mura u produkciji Saj-Faj kanala, i to novo pričanje priče (2003-2009) pomračilo je slavu one stare. Rimejk je, kao i original, postavio standarde, uprkos Zvezdanim ratovima, sa kojima je originalna Galaktika negativno poređena. Svojom svežinom, ozbiljnošću, beskpompromisnošću pristupa, nova serija kao da je bila osveta Tventi senčeri foksu zbog sudskog preganjanja oko „originalnosti“ stare serije, i bila je na suprotnom polaritetu od istina mračne ali infantilno realizovane prikvel trilogije u serijalu Zvezdani ratovi (Fantomska pretnja, Napad klonova i Osveta sita iz 1999, 2002, odnosno 2005. godine).

Ideja za Galaktiku je, štaviše, starija od Zvezdanih ratova. Glen A. Larson, scenarista i TV producent (poznat po serijama Šerif Meklaud, Kvinsi i Magnum), osmislio je krajem 1960-ih godina spejs operu Adamova barka, čija se priča, pod uticajem autorove mormonske vere, vrtela oko 12 ljudskih kolonija u svemiru, poteklih od pracivilizacije na planeti Kobol. Iako se u sledećoj deceniji etablirao kao producent, Larson je tražio novac za ekranizaciju sve do 1977, kada su se svetu „dogodili“ Zvezdani ratovi. Kada je Juniverzal saznao za Adamovu barku, dočekao je Larsona oberučke, i pristao da finansira njegovu TV seriju sa neverovatnih milion dolara po epizodi. Projektu je promenjeno ime u Galaktika, svemirska krstarica i krenula je agresivna marketinška kampanja kako bi se profitiralo na tržištu, gladnom spejs opera nakon pojave Lukasovog blokbastera.

Iako se Galaktika snimala za televiziju, čiji su produkcijski standardi tada bili niži nego danas, pitanje specijalnih efekata tretirano je krajnje ozbiljno, pa je iz konkurentskog tabora doveden FX majstor Džon Dajkstra, inovator koji je u Zvezdanim ratovima pomerio granice zanata i sa svojim timom dobio Oskara. Međutim, tu postoji “kvaka” – Lukas se u vreme snimanja svog filma sukobio sa Dajkstrom zbog toga što je majstor, razvijajući skupe efekte, probijao rokove i neke stvari nisu bile snimljene. Kad se Oskar dodeljivao, nagrađeni Dajkstra više nije bio u firmi Indastrijal lajt end medžik (ILM), jer mu je Lukas dao otkaz još u postprodukciji.    

Dajkstrino angažovanje na Galaktici, sa još nekim ljudima iz ILM-ovog tima uključujući dizajnera Ralfa Mek Kvarija (osmislio Darta Vejdera, Čubaku, Tripija i Artua Ditua), razbesnelo je Lukasa. Navodno mu je posebno smetalo što je Dajkstra koristio opremu, pravljenu za Zvezdane ratove od budžeta za taj film. Međutim, Foks je bez Lukasovog učešća tužio Juniverzal zbog plagijatorstva, tj sličnih vizuelnih efekata i sličnog dizajna u Galaktici, navevši 34 primera sličnosti između dva filma. Juniverzal je uzvratio kontratužbom da Zvezdani ratovi poprilično duguju filmu Daglasa Trambla Tiho udaljavanje (1972) iz produkcije ovog studija, i naveo da je Lukas mnoge svoje ideje crpeo iz Baka Rodžersa, što on nikad nije krio.

Spor, koji je Foks izgubio 1980. godine, samo je pokazao da ni Zvezdani ratovi ni Galaktika nisu bogznakako originalne tvorevine u podžanru spejs opere, ali već ovlašan pogled na priče suparničkih projekata govori koliko je koncept Galaktike ozbiljniji i mračniji od Lukasove bajke u svemiru.

Film, odnosno televizijski pilot Galaktike govore o uništenju ljudske rase sa 12 kolonija i nastojanju male grupe preživelih da umaknu Sajloncima koji su se zakleli da će istrebiti čovečanstvo. Nakon hiljadugodišnjeg rata sa ovom rasom čovekolikih robota, potomci ljudske civilizacije sa Kobola (umnogome nalik na drevnu egipatsku) naseli su na mirovnu ponudu neprijatelja, koja se izdajom ljudskog posrednika Baltara (Džon Kolikos) pretvorila u kataklizmu čitave rase. Planete su bombardovane i okupirane, pošto je ljudska vojna armada uništena na prevaru. Jedini preostali matični brod, krstarica Galaktika, poveo je izbegličku civilnu flotilu od 220 brodova u potragu za mitskom 13. kolonijom, Zemljom.

Na čelu begunaca je Adama (Lorn Grin), harizmatični komandant Galaktike koji se oslanja na dva nenadmašna pilota lovca – svog rođenog sina, pravdoljubivog i žustrog kapetana Apoloa (Ričard Heč), i njegovog najboljeg druga poručnika Starbaka. Ovaj antiheroj, kockar i ženskaroš, razapet između Apolove ljubomorne sestre ratnice Atine (Maren Džensen) i lepuškaste hostese Kasiopeje (Loret Spang) bio je muški seks simbol serije u šarmantnom tumačenju Dirka Benedikta.

  
Dok je Starbakov ljubavni život buran i nestalan – premda je u pilot seriji njegov odnos prema Apolovoj sestri prikazan jasnije nego u filmu (Starbak ne „šeta“ između Atine i izbeglice Kasiopeje, već se prvo razilazi sa Atinom koja sumnja u budućnost njihove veze) – Apolo se duboko zaljubljuje u Serinu (Džejn Sejmur), TV voditeljku i samohranu majku koja je preživela napad Sajlonaca na planetu Kaprika. Pošto je njen mali sin Boksi u bombardovanju izgubio „dagita“ (vrsta psa), Apolo mu obezbeđuje zamenu u vidu droida Mafita – veštačkog dagita – i time pridobija Serinu.

Njihova ljubav je u filmu i pilotu imala srećan kraj, ali to se dogodilo tek pošto je prvobitna snimljena verzija – koja se može pročitati u stripu – povučena u poslednjem trenutku zbog depresivnosti. Naime, prema originalnom konceptu, Serina se zvala Lira, i u bombardovanju je bila fatalno ozračena, što su znali samo ona i njen lekar na Galaktici, pa je u planiranom finišu napustila Apola kako je on ne bi gledao kako umire. Međutim, ovo odustajanje od tragike ne znači da je u epizodama posle pilota Serinin lik preživeo. Već u sledećoj priči Izgubljena planeta bogova, u kojoj se glavni junaci spuštaju na napuštenu ljudsku prapostojbinu Kobol, Serina strada u napadu Sajlonaca. Ostatak serije Apolo provodi ponašajući se kao kamikaza, sve dok ga Šiba (En Lokhart) – ćerka komandanta Kejna, zapovednika naknadno otkrivene krstarice Pegaz (motiv se pojavljuje i u rimejku) – u poslednjoj epizodi originalne serije ne upita zašto se ponaša kao samoubica i pri tom mu izjavi ljubav.

Ni Serina ni Atina ni Kasiopeja ni Šiba nemaju ekvivalente u rimejku – zapaljiva tenzija, pak, postoji između Apola i Starbaka koji je u izmenjenoj priči žensko – dok zamenik komandanta Adame, pukovnik Tig, dobija mnogo veći prostor i važniju ulogu.

Oni koji nisu gledali pilot originalne Galaktike, koji je 22 minuta duži od filma, nego su odmah posle odgledali Izgubljenu planetu bogova, bili su zapanjeni otkrićem da se glavni ljudski negativac, izdajnik Baltar, vratio iz mrtvih iako mu je glava u filmu odrubljena pred sajlonskim imperatorom. Takva je bila i prvobitna zamisao – Baltar je skupo platio svoju iluziju da će mu kao nagrada za izdaju sopstvene vrste biti pošteđena rodna planeta a njemu biti omogućeno da bude njen vladar. Odluka je u poslednji čas promenjena, barem za pilot. Baltar nije pogubljen odmah već je poslat u ćeliju kako bi se smrtna kazna izvršila kasnije. Međutim, imperator je poginuo u osvetničkoj akciji Galaktike kod planete Karilon (rodni svet insektoidnih kanibala Ovijanaca, poprište razvrata i kocke, mesto gde nastupaju disko igračice sa četiri oka i dva para usta; svet koji sadrži ogromnu koncentraciju energenta tilijuma i može da eksplodira ako bi neko bacio šibicu na pogrešno mesto). Na vlast je zatim došao novi, milosrdniji imperator koji je pomilovao Baltara i dao mu u zadatak da vodi trupe koje će progoniti Galaktiku. U seriji će Baltar biti glavni negativac, i svi napadi na izbegličku ljudsku flotu odvijaće se pod njegovom komandom.    
       


Težnja ka serijalizaciji i privlačenju najšire, porodične publike dovela je do ublažavanja duboko apokaliptične premise Galaktike. Motiv holokausta i njegovih bolnih posledica mnogo je više potenciran u mračnom filipdikovskom rimejku (koji je napravljen u žanru ratnog filma, i u kojem su kolonije uništene nuklearnim bombama) nego u uglancanom, dizajniranom, pa i hedonističkom originalu, koji s vremena na vreme podseća na diskoteku u svemiru, hvatajući modu i duh „veselih sedamdesetih“. Bol za uništenom civilizacijom i ubijenim najmilijima oseća se tek povremeno i mlako, ali to je najmanji greh. Ideja o eksploziji čitave planete Karilon, zato što je razmena vatre (pištoljima!) u tunelima ispod njene površine izazvalo paljenje tilijuma - urnebesna je do vriska. Baltarovi motivi za izdaju nedovoljno su razjašnjeni, a morali bi da budu, jer je on svesno osudio svoju civilizaciju na propast. Neuverljiva je i Adamina i Apolova poseta uništenoj Kaprici radi obilaska porodične kuće – gnevna rulja preživelih im ne uradi baš ništa zbog toga što odbrana planete uopšte nije funkcionisala. A to je uvod u najteži problem. 

Naime, centralni događaj Galaktike – holokaust na 12 kolonijalnih svetova – omogućen je nepojmljivo glupom strateškom greškom ljudske rase, koja se kalila kao ratnička u hiljadugodišnjoj borbi sa Sajloncima. Ta i takva rasa pristala je na obustavu neprijateljstava, sa mirovnom ceremonijom koja podrazumeva susret dvaju vojnih flota usred svemirske nedođije. Sve bi se to moglo progutati da na sudbonosni randevu nisu otišli svi matični brodovi, pa čak i Galaktika nepoverljivog komandanta Adame. Time je svih 12 planeta ostalo nezaštićeno, i sajlonski bombarderi su imali vrlo lak posao. Ni gnusna Baltarova izdaja niti naivni idealizam predsednika kolonijalne vlade Adara (Lu Ejers) ne mogu da budu pokriće za ovako diletantsko rešenje u priči Glena Larsona.
 
Propusta i grešaka ima još, ali ništa od toga ne može da naruši šarm, toplinu i duhovitost originalne Galaktike, koja će se pored ostalog pamtiti po upečatljivom dizajnu i prvorazrednim efektima (rad Džona Dajkstre, inače jednog od producenata Galaktike, doneo je nešto veću pokretljivost brodova u bitkama nego što je to bio slučaj u prvim Zvezdanim ratovima), nepretencioznoj ljubavi prema svemirskoj pucačini i fantastičnoj muzičkoj temi Stjua Filipsa. U originalu se i dalje može uživati, a da se to ne smatra grešnim zadovoljstvom, uprkos neospornoj superiornosti rimejka koji je, opet, uradio sve ono što tvorci prve serije nisu smeli da urade.


недеља, 30. март 2014.

Noć živih mrtvaca ili šta znači biti zombi

Romerova Noć živih mrtvaca je film koji je uticao na moje sagledavanje društvenih odnosa podjednako kao Kaufmanova Invazija telokradica. Možda i snažnije. Noć sam prvi put gledao 1996. godine sa neke jadne VHS kopije; snimak je bio sa Art kanala i bio je pun snega, jer antena mog druga koji je kopiju napravio nije dobro hvatala taj program. Nema veze. Ono što sam video bilo je nezaboravno. Dupe mi je pomerilo. Ali to što sam video bila je samo teorija. Praksa je usledila koji mesec kasnije, na velikim zimskim demonstracijama u Beogradu povodom izborne krađe. Zombije sam gledao uživo sa prozora u Sarajevskoj ulici. Sneg je padao, a ulicom su ka centru nadirali ljudi koji su išli na kontramiting podrške Slobodanu Miloševiću. Svi su izgledali isto - sivo - nosili su transparente štampane istim fontom i vukli su kolica puna povrća. To im je, ispostaviće se, bilo oružje u bici sa demonstrantima koji su Miloševićevu osporavali pobedu. Četiri godine kasnije, zombije sam video ponovo, ali su bili sa "moje" strane. Palili su Skupštinu. Sreo sam ih potom još mnogo puta. Sa obe strane. Na zombije sam počeo da gledam kao na politička čudovišta. Postali su metafora sveta u kojem živim. Viđao sam ih u političarima, narodnim poslanicima, pripadnicima stranačke omladine, putnicima u gradskom prevozu, navijačima, ekstremistima i sleva i zdesna, običnim ljudima što čekaju u redovima, potrošačima u prodavnicima, šalterskim službenicima, birokratama u javnim preduzećima. Viđao sam ih u poznanicima, komšijama, prijateljima. Viđao sam ih u samom sebi, kad god bih se ponašao kao automat - radio stvari koje mi se ne sviđaju samo da bih išao stazom kojom zapravo ne želim da idem; govorio stvari koje ne mislim samo da bih bio u pravu ili čuo svoj glas. Da. I ja umem da budem zombi. Iako to ne želim.  

I ne, ne mislim da su zombiji oni ljudi koji se jednom godišnje prošetaju maskirani ulicama Beograda i drugih svetskih gradova. Oni su samo učesnici u maskenbalu. Pravi zombiji su svuda oko nas. Tu su svaki dan. Ima ih čak i u nama. Oni su mi. Mi smo oni.

U uvodniku prikaza Invazije telokradica sam obećao da ću pisati o Noći živih mrtvaca. Onda sam shvatio da sam o njoj već pisao u magazinu Znak Sagite pre nekih desetak godina, i da bi bilo dobro da taj tekst objavim na Internetu, jer delovao je sasvim okej i bilo je ljudi kojima se dopao. Jedino sam se plašio da će možda biti neophodno da se tekst revidira. Nisam bio u pravu. Kada sam ga ponovo pročitao, postalo mi je jasno da je to jedan od boljih tekstova koje sam napisao za taj magazin i da je izdržao test vremena. Morao sam da osvežim podatke u uticaju filma - The Walking Dead, nastavci, rimejci, i tako to - i da sredim pokoju stilsku grešku, ali to je u suštini isti tekst. Drago mi je što doživljava onlajn premijeru.


NOĆ ŽIVIH MRTVACA
(Night Of The Living Dead)
SAD, 1968 (crno-beli)
Režija: George A. Romero
Scenario: George A. Romero i John A. Russo
Uloge: Duane Jones, Karl Hardiman, John A. Russo, Judith O' Dea
Trajanje: 96 minuta


George A Romero, koji je sa Noći živih mrtvaca udario temelje modernom viđenju zombija, nikada se zapravo nije njima bavio – bar ne hodajućim leševima, gladnim ljudskog mesa koji su postali zaštitni znak ovog filma.
U centru Romerove pažnje su ljudi, tačnije ona vrsta ponašanja koja nas navodi da neku osobu nazovemo zombijem.
Snimljena buntovničke 1968. godine, Noć živih mrtvaca verno je uhvatila duh svoga vremena: opštu nesigurnost, ratove, atentate, rastući uticaj medija, rovovske podele na linijama liberali-konzervativci, omladina-odrasli i NATO-Varšavski ugovor. Ali, Noć je suštinski velika zato što Romero, liberal po opredeljenju, nije hteo da zauzme stranu. Nije ga zanimala ideološka valjanost već ostrašćena isključivost spram nosilaca drugačijeg mišljenja – zombiranost, koja je, po njemu, ključ ljudske propasti.

Prava tema Noći jeste nedostatak komunikacije. Sedmoro ljudi, koji su se pred neobjašnjivom najezdom mrtvaca-kanibala sklonili u jednu seosku kuću, postaće njihove žrtve samo zahvaljujući neslozi i gledanju televizije. Zombiji su objektivno spori i plaše se vatre, no podeljenoj, televizijom zaglupljenoj zajednici slaba je vajda od toga.

Vođa prvog tabora u opkoljenoj kući, sredovečni konzervativac Harry, sklonio se u podrum i zagovara zaključavanje u njega, “jer je lakše braniti samo jedna vrata”. Drugi tabor, na čijem je čelu mladi i preduzimljivi liberal Ben, zalaže se za blokadu svih prozora i vrata i kontrolu nad čitavom kućom “jer je lakše pobeći ako imaš više izlaza”. Simpatije gledalaca vezuju se za Bena, ali njegova isključivost je ista kao Harryjeva. Štaviše, okolnosti pokazuju da su sučeljene koncepcije podjednako osuđene na propast. Da ironija bude veća, Ben će, kada ostane jedini preživeli, spas potražiti upravo u – podrumu.

Dodatan podstrek katastrofi daje televizija – jedina veza opkoljenih sa svetom – koja izdaje sumanute i protivrečne preporuke za spasavanje od “epidemije vaskrsavanja” koja se pored ostalog širi ujedom zombija. Kada jedan od junaka kaže svojoj sumnjičavoj devojci da iz sigurnosti kuće treba bežati “jer na televiziji kažu tako”, on iskazuje usud današnjeg čoveka, koji se prečesto povodi za medijskim informacijama kao automat. Ili zombi, recimo.

Stvoreno u amaterskoj kuhinji, ali sa ogromnim entuzijazmom, ovo crno-belo remek delo svrstava se među najsnažnija i najuticajnija ostvarenja – i u žanru i u istoriji svetske kinematografije. Inspiraciju je našlo u Hitchcockovim Pticama (1963) a pre svega i iznad svega u znamenitom romanu Richarda Mathesona Ja sam Legenda (1954). Noć živih mrtvaca je na velike ekrane dovela ono što teoretičar horor žanra Douglas E. Winter naziva “liberalnim košmarom”. U pitanju je masovno nadiranje bauka iz mraka koji hoće da nas pojedu (i verovatno prvi put u istoriji filma čine to sasvim otvoreno, pred kamerama). Ali ti bauci ne liče na klasična čudovišta. Zapravo, vrlo su slični običnim ljudima – našim komšijama, rođacima, roditeljima, deci poznanicima, policajcima, vojnicima, demonstrantima, fanaticima svih vrsta – samo što su, kako primećuje pisac Clive Barker, “za stepen bliže raspadanju nego mi.”
Bezumnu rulju ne pokreće nikakav vudu, već glad za ljudskim mesom. Takođe se ne zna šta je podiže iz mrtvih. Na TV-u se, doduše, pominje nekakav SF uzrok katastrofe – zračenje sa pale svemirske sonde koja se vratila sa Venere – ali taj uzrok postaje dodatno sumanut i neprihvatljiv posle scene sa vašingtonskim političarima i generalima, koji progonjeni novinarima izjavljuju kako se “učinilo sve što se učiniti moglo”. Slična retorika kao u Vijetnamu. Pomenuta koncepcija dodatno je osvežena Romerovom režijom, koja je mešavinom hičkokovskog i dokumentarističkog pristupa učinila da mrtvaci zaista ožive, da fiktivni užasi budu opipljivi a amaterska gluma postane ubedljiva. Zahvaljujući tome, ali i turobnoj muzičkoj podlozi, stvorena je atmosfera realističkog užasa koju ni stotinu odgledavanja ne može da ublaži.
Posebnu gorčinu daje naizgled apsurdni rasplet. Kada prođe noć, a šok zameni spoznaja da se zombiji mogu ubiti, i to lako, ostrašćeni živi ljudi kreću u lov na žive mrtvace – mrtve ljude, zapravo. “Ubijte mozak i ubili ste bauka”, kaže novinaru (dalekoj preteči Christiane Amanpour) lokalni šerif, tipični “red nek” iz američke provincije. Nakon što ekipa njegovih lovaca likvidira jedinog preživelog u kući – heroja Bena, koji je provirio kroz prozor, očekujući spasioce – šerif lakonski izjavljuje “Okej, mrtav je. Eto još jednog za lomaču”. Nikog nije zanimalo da li je žrtva čovek ili zombi, a ubijenog Bena tumačio je crnac – ne zato što je scenario tako zahtevao, već zato što je glumac Duane Jones jedini u ekipi imao glumačkog iskustva, pa je bilo logično da dobije glavnu ulogu. Da stvar dobije neočekivanu dimenziju pobrinuo se slučaj – Noć živih mrtvaca ušla je u distribuciju (mahom po drajv-in bioskopima) dan pre no što je ubijen Martin Luther King… 

Nebrojeni su književnici u žanru horora koje je Noć pokrenula na stvaranje (Stephen King i Clive Barker samo su najpoznatiji). Ona je takođe nadahnula prve filmove Davida Cronenberga, Drhtavicu (1975) i Mahnitost (1976), klasike Johna Carpentera kao što su Napad na policijsku stanicu broj 13 (1976), Noć veštica (1978), Magla (1980), Bekstvo iz Njujorka (1981) i Princ tame (1987), ali i npr serijal Petak 13-ti. Sa scenama koje su na velikom ekranu pomerile granice prikazivanja nasilja, Noć živih mrtvaca je naterala američke cenzore da izmisle oznaku X. Sa druge strane, ovaj film se našao u postavci njujorškog Muzeja moderne umetnosti, uvršćen je u Nacionalni filmski registar Kongresne biblioteke SAD kao delo od „kulturnog, istorijskog i estetskog značaja”, a romerovski zombiji eksploatisani su po italijanskim horor filmovima, TV reklamama, video spotovima (znameniti Thriller Michaela Jacksona) i video igrama (najpoznatija je Resident Evil). Posle zamora materijala u devedesetim godinama, podžanr zombi filma je doživeo novu popularnost zbog velikog uspeha filma Dannyja Boyla 28 dana kasnije (2002), i ona se održava i dan danas, zahvaljujući hit TV seriji The Walking Dead.

U Romerovoj režiji, Noć je stekla pet (socioloških) nastavaka – briljantnu potrošačku distopiju Zora mrtvaca (1978; takođe ušla u istoriju svetskog filma), oštri antimilitaristički manifest Dan mrtvaca (1985), režijski efektnu ali koncepcijsku manjkavu Zemlju mrtvih (2004) i još dva ostvarenja, Dnevnik mrtvih (2007) i Preživljavanje mrtvih (2010), koja su Romerov pokušaj da osveži serijal novim pristupom, ali su daleko ispod standarda prethodna četiri filma. Tu su još kompjuterski kolorisana verzija originalne Noći (1986), kriminalna “produžena” verzija iz 1998. koju je za DVD, sa novom muzikom, priredio John A. Russo, producent i glumac u originalnom filmu, i niz rimejka, među kojima najbolji ostaje onaj iz 1990. godine koji je snimio Tom Savini po scenariju samog Romera.
Ne smeju se zaboraviti ni sve one horor komedije (najbolje su Povratak živih mrtvaca Dana O’ Bannona, Shaun Of The Dead Edgara Wrighta i Zombieland Ruebena Fleischera) snimljene kao omaž večitoj Noći, čiji se prikaz zombija – sa parodično sporim hodom, opsednutim pogledom i “mesečarski” ispruženim rukama uselio u kolektivnu podsvest, inspirisavši, pored ostalog „zombi šetnje” širom sveta. Ko bi rekao da je takvu slavu u popularnoj kulturi stekao mali film, snimljen za samo 100.000 dolara na farmi kraj Pitsburga, pri čemu je pitanje ko će režirati film odlučeno demokratski, među prijateljima su ga pravili...

субота, 29. март 2014.

SIMPLE MINDS - Celebrate 1979-2013 (2/4)

Evo i prikaza prvog diska kompilacije Celebrate, kao što sam obećao u uvodnom tekstu. Ovde su Simple Minds u punom naletu mladalačke snage i kreativnosti. Nema sumnje, period 1979-1984 im je najbolji. I upravo tog perioda treba da se prisete - ili sa njim da se upoznaju - svi kritičari njihovih kasnijih, mejnstrim radova. 




SIMPLE MINDS
CELEBRATE - THE GREATEST HITS
CD 1 (1979-1984)
NOVI ZLATNI SNOVI

Debi album Simple Mindsa Life In A Day (1979) – na kojem oni ponajviše zvuče kao svoji postpunk savremenici i zemljaci Magazine (čak su delili istog producenta Johna Leckiea) – zastupljen je na Celebrate naslovnim, prvim singlom, koji je ušao u donji dom britanskih top lista. kao i sa drugim singlom Chelsea Girl koji nije ušao nigde, iako su i kompanija Arista i bend očekivali da on prođe mnogo bolje od pesme Life In A Day. Sam album je neujednačen, uzori benda se isuviše lako primećuju – Magazine, Roxy Music, David Bowie – ali kompozicije, podjednako nošene McNeilovim klavijaturama i Burchillovom gitarom, lepe se za uvo.
Arista je očekivala da će takav biti i drugi album, za čijeg je producenta ponovo izabran Leckie.  Međutim, ono što su vredni momci iz Glazgova izbacili samo par meseci posle Life In A Day, a to je nekomercijalni, mračni Real To Real Cacophony (1979), nije bilo nimalo pitko, niti je ličilo na Magazine. Ovaj klasični postpank album, kojeg kritičari danas porede sa najvažnijim ostvarenjima grupa Public Image Limited, Wire, Gang Of Four i Joy Division, predstavljen je na Celebrate svojim jedinim singlom, rifoidnim Changeling, čija je uredna struktura netipična za divlje eksperimente ostatka ploče. To je i jedino mesto na kojem kompilacija ne uspeva da uhvati duh nekog Simple Minds albuma.
Zato je sledeći, Empires And Dance (1980) uhvaćen kako treba, sa futurističkim disko singlom I Travel (prvi klupski hit benda) i njegovim blipkajuće-hipnotičnim naslednikom Celebrate. Empires And Dance, uvrnuti postpank-disko manifest sa elemenitima krautroka, naišao je na oduševljenje kritike, ali Arista, besna zbog nekomercijalnosti prethodnog rada, Real To Real Cacophony, nije želela da ulaže novac ni u štampu ni u promociju. Rezultat: Empires And Dance – čiji je omot poslužio Manic Street Preachersima kao inspiracija za omot njihovog slavnog ostvarenja The Holy Bible (1994) – pojavio se u krajnje ograničenom tiražu. To je opet uslovilo i formalni razlaz Ariste i Simple Mindsa.
Momci su se ubrzo prebacili na Virgin, koji je želeo da opipljive rezultate saradnje dobije što pre, pa je insistirao na producentu Steveu Hillageu, gitaristi progresivne grupe Gong. Iako su im se ukusi razlikovali, Simple Minds su sa Hillageom našli zajednički jezik, i štaviše isporučili ne jedan nego dva albuma - Sons And Fascination i Sister Feelings Call – koji su 1981. prvo objavljeni kao „dupleks“, a potom kao odvojena izdanja, a u svakom slučaju su postigli dobre rezultate i privukli pažnju malo šire publike. Muzika je evoluirala ka novom talasu, bas je postao fankoidniji, ali je zadržana sklonost ka slobodnijoj formi. Pesma The American vratila je Simple Mindse na britanske top liste, a pulsirajuća Love Song postala je njihov prvi međunarodni hit. Pored ova dva očigledna izbora, na kompilaciji su se s pravom našli Sweat In Bullet (remiksovan za singl) i izvanredni, kinematični instrumental Theme For Great Cities, koji je današnjim generacijama uglavnom poznat u remiksima DJ-jeva (najpoznatiji Dave Lee/Joey Negro/Raven Maize).

            Verovatno najsjajniji čas Simple Mindsa, New Gold Dream (1982) i višestruko prelomni trenutak u njihovoj karijeri, zastupljen je zasluženo sa četiri velika hita – Promised You A Miracle, Glittering Prize, Someone Somewhere In Summertime i New Gold Dream (81-82-83-84). Prva dva su uvela bend u britanski Top 20; u pop-biseru Someone Somewhere In Summertime Jim Kerr je otkrio čari pevanja-sa-dušom (koje se na kasnijim albumima može smatrati okosnicom poređenja Simple Mindsa sa U2), dok je naslovna pesma postala vrlo popularna u diskotekama, naročito u Nemačkoj i Italiji, gde je njen uvodni sintisajzerski rif  1993. godine usemplovan u veliki plesni hit Open Your Mind grupe U.S.U.R.A. Pesmu su iste godine obradili Utah Saints, a  i britanska Kawala je 1999. godine odatle vadila semplove. U međuvremenu je ovakvu vrstu omaža dobila Someone Somewhere In Summertime, u hitu Davida Guette The World Is Mine (2005). Generalno, New Gold Dream je uveo Simple Minds na plesne podijume, ne malom zaslugom novog bubnjara Mela Gaynora, tada samo sešn muzičara pozvanog da zakrpi rupu nastalu odlaskom originalnog bubnjara Briana McGeea. Gaynor, koji je svirao na većini pesama na albumu (ostali rent-a-bubnjari: Kenny Hyslop, Mike Olgetree), omogućio je da topli, kristalni zvuk muzike (vrhunski rad producenta Petera Walsha), sada potpuno podvedene pod klasičnu pop formu uz fanki i džez tonove, dobije moćnu podlogu u ritmu.
Nošeni uspehom New Gold Dream i njegovih singlova, Simple Minds su pošli na turneju, koja je odredila dalji pravac njihove karijere. Gostujući po raznim evropskim festivalima, prvi put su svirali pred 50.000 ljudi, a upoznali su i U2, s kojima su se spajtašili. Bend je bio ponet energijom koncerata i ushićenim odzivom publike, pa je počeo da menja pristup. Kako je Kerr u to vreme izjavio, kada se nastupa pred velikom masom „nema mesta za suptilnost, nema za njom potrebe niti potražnje.“ Iskustva sa turneje i druženje sa novopečenim prijateljima iz Dablina odrazili su se u bombastičnom zvuku novog albuma Sparkle In The Rain (1984). Produkciju je radio Steve Lillywhite, stari saradnik grupe U2 (albumi Boy, October, War), koji je takođe radio sa Peterom Gabrielom na njegovom ključnom albumu Peter Gabriel III (1980). Lillywhiteov dar za uzbudljiv tretman bubnjeva snažno se oseća u Waterfront, prvom singlu sa Sparkle In The Rain. Ova eksplozivna pesma u ritmu koračnice, kao rođena za stadionsko klicanje, popela se u gornji dom britanskog Top 20, a još veći hit je bila širom Evrope, gde je osvajala prva mesta, učinivši Simple Minds zvezdama u usponu. Usledila su još dva odlična singla, takođe zastupljena na CelebrateSpeed Your Love To Me i Up On The Catwalk – koja se, kao i ostatak albuma, voze na razbijačkim bubnjevima Mela Gaynora i gitari Charliea Burchilla, uz klavijaturske začine Micka Mc Neila. Ali, Sparkle In The Rain je komotno mogao da prođe kao New Gold Dream II, što bend nikako nije hteo, a što bi se desilo samo da je produkcija bila drugačija. Lillywhite jeste značajno promenio zvuk benda, potisnuvši dotle pulsirajući bas Dereka Forbesa u drugi plan (jedino odstupanje je donekle Waterfront), ali to ne može da sakrije činjenicu da se ispod praštećeg rok zvuka struktura pesama nije radikalnije promenila u odnosu na prethodnu ploču, što ranije jeste bio slučaj. Prvi put u istoriji Simple Mindsa, trik sa odbacivanjem košuljice bio je samo površinski. Kritika je koliko-toliko prihvatila ovu novu transformaciju – ako se izuzmu zlobni „U3“ pokliči pojedinaca – ali kreativni vrh je nepobitno bio dostignut sa New Gold Dream, i sada se, bez obzira na ujednačen kvalitet Sparkle In The Rain, taj vrh održavao na buku i mišiće. A daleko od javnosti, narastajuća slava je već počela da uzima danak, i bilo je samo pitanje vremena kada će bend sastavljen od prijatelja pući po šavovima.

DODATNA LEKTIRA ZA ONE KOJI HOĆE DA IZUČAVAJU PERIOD 1978-1984:
Someone (album Life In A Day)
Premonition, Factory, Calling Your Name (album Real To Real Cacophony)
This Fear Of Gods, Thirty Frames A Second (album Empires And Dance)
Kaleidoscope (B strana singla I Travel)
In Trance As Mission (album Songs And Fascination),
Hunter And The Hunted, Big Sleep (album New Gold Dream)
Book Of Brilliant Things, East At Easter, Shake Off The Ghosts 
(album Sparkle In The Rain) 

четвртак, 27. март 2014.

Rimejci za ugled (1): INVAZIJA TELOKRADICA - Philip Kaufman (1978)

Poslednjih meseci dosta razmišljam o filmskim rimejcima, i moj nedavni tekst Why Defend Movie Remakes, objavljen na američkom sajtu Culture-Pocket, upravo je za temu imao (ne)opravdano bacanje ljage na rimejk kao formu ponovnog pričanja filmske priče samo zbog ozloglašenog holivudskog trenda recikliranja, koji se ne stišava već skoro deceniju i po. Čini se, nažalost, da je jedina svrha rimejkovanja postala eksploatacija dobro poznatih naslova. Ne vodi se računa ni o kvalitetu ni o smislu; producentu i studiju sada je jedino bitno da u prvoj nedelji prikazivanja uzmu novac od unapred iznerviranih ali radoznalih gledalaca, koji idu u bioskop da provere "koliko je ovaj rimejk loš". Tekstom koji sledi - prikazom filma Invazija telokradica Philipa Kaufmana iz 1978. godine - želim da ukažem na primer kako rimejk, u pravim rukama, ume da postane remek delo. Svako ima svoj omiljeni rimejk. Kod mene, u vrlo ozbiljnoj konkurenciji Cronenbergove Muve (The Fly), Leoneovog Za šaku dolara (A Fistful Of Dollars), Carpenterovog Stvora (The Thing) i Friedkinovog Čarobnjaka (Sorcerer), pobeđuje ovaj. Ali niije samo to razlog što skrećem pažnju na Invaziju telokradica. Kaufmanov film je neverovatno relevantan za vreme u kojem živimo; vreme u kojem vladaju strah, nepoverenje i teorije zavere. Ako biste me pitali koji filmovi su oblikovali moj pogled na društvo, odgovorio bih, kao iz topa: Noć živih mrtvaca George A. Romera (1968) i Kaufmanova verzija Invazije telokradica. Ti filmovi imaju zajedničku temu: sukob "naših" i "njihovih" koji zastrašujuće liče na "naše" po tome što bi to mogli biti naši prijatelji, rođaci, komšije... ali svejedno hoće da nas konzumiraju, tako što će nas pojesti, zaraziti, transformisati i prevesti u svoje redove. U oba filma, međutim, pravi neprijatelj nije spoljašnji već unutrašnji. Invazija telokradica postavlja pitanje šta znači biti čovek. Noć živih mrtvaca postavlja pitanje šta se dešava kad čovek ne komunicira. Sada vam pišem o Invaziji. Kasnije ću o Noći. Jer zombiji i ljudi-čaure su naša ogledala, metafore naših života.

  

INVAZIJA TELOKRADICA
(INVASION OF THE BODY SNATCHERS)
Režija: Philip Kaufman (1978)Scenario: W.D. RichterUloge tumače: Donald Sutherland, Brooke Adams, Leonard Nimoy, Veronica Cartwright, Jeff Goldblum, Art Hindle, Leila Goldoni, Kevin McCarthy (cameo), Don Siegel (cameo)
Montaža: Douglas Stewart
Produkcija: Robert H. Solo
Muzika: Danny Zeitlin
T: 115 minuta


Jack Finney je 1955. godine objavio naučnofantastični roman Telokradice (The Body Snatchers) o invaziji vanzemaljaca, tzv ljudi-čaura, koji usnulim ljudima dupliraju tela i preuzimaju njihov razum, a odbacuju njihove emocije i originalno telo. Režiser Don Siegel (Bekstvo iz Alkatraza, Prljavi Hari) je godinu dana kasnije po tom predlošku snimio ideološki potentan film Invazija telokradica (Invasion Of The Body Snatchers), a sve se to dešavalo u vreme kada je Ameriku, naročito Holivud, potresao krstaški rat senatora Josepha McCarthya protiv komunista. 
Siegel je u svom ostvarenju odbacio naivni kliše-hepiend iz Finneyevog romana, u kojem Zemljani pobede vanzemaljce, i naglasak stavio na atmosferu paranoje u kojoj niko nikome ne veruje. Horor efekat je pojačan odlukom studija Allied Artists da se iz završenog filma, protiv Siegelove volje, izbace humoristički elementi. Invazija telokradica je postala veliki hit, tumačena je podjednako kao antimakrtijevski i antikomunistički film, a danas se smatra klasikom devete umetnosti - 1994. godine je uvršćenu u Nacionalni filmski registar Kongresne biblioteke kao „delo od kulturnog, istorijskog i estetskog značaja“. Avaj, njegovim tvorcima, Siegelu, scenaristi Danielu Mainwaringu i producentu Walteru Wangeru nije bilo dopušteno da do kraja izraze zastrašujući potencijal premise o sukobu „naših“ i „njihovih“ koji fatalno liče na „naše“ i na posletku zaista postaju – „naši“ dok „naši“ i nisu svesni da postaju „njihovi“. Na insistiranje uplašenog studija, filmu su pridodati prolog i epilog kako bi se ublažio potpuni pesimizam finiša u kojem su osvajači iz svemira preuzeli tela svih stanovnika gradića Santa Majra i krenuli u pohod na svet. 


Umakao im je samo glavni junak, doktor Myles Bennel (igra ga Kevin McCarthy), koji je istrčao na obližnji autoput da upozori vozače na opasnost koja preti čovečanstvu. U sceni koja je trebalo da bude poslednja, Bennel im poručuje „oni dolaze“ i pokušava da zaustavi vozila, ali ga niko ne sluša, a kamioni natovareni mahunama nesmetano prolaze. Nakalemljeni prolog i epilog pokazuju, međutim, da je Bennel stigao do drugog grada i uspeo da alarmira nepoverljive vlasti, čime je „našima“, to jest vladajućem konceptu normalnosti, pružio kakvu-takvu šansu da se odbrane od „njihovih.“ Iako je Myles Bennel izgubio svoju ljubav Beckie, koja je skrhana umorom zaspala i transformisala se, ljudska rasa se kao kolektiv izdigla iznad zlih vanzemaljaca i krenula u boj. Podela na „naše“ i „njihove“ time je formalno ostala.  
Dvadeset dve godine kasnije, režiser Philip Kaufman (Put u kosmos, Nepodnošljiva lakoća postojanja, Henri i Džun, Izlazeće sunce) snimio je superiorni rimejk, čija paranoja i beznađe nisu ničim sputani, a sve to u klimi nesigurnih sedamdesetih, u kojima umiru ideali iz prethodnih decenija, gube se iluzije a raste sebična zagledanost u sebe i sopstvene prohteve. Kaufman – kojem je nezadovoljni Siegel lično dao blagoslov da snimi film kakav on nije smeo da isporuči – ubacio je tu i tamo humor, pojačavši ljudskost glavnih junaka, sanitarnog inspektora Matthewa Bennela (Donald Sutherland) i njegove koleginice Elizabeth Driscoll (Brooke Adams) ali je njegova vizija mračnija a horor u njoj izraženiji.
Dok su Finney i Siegel za poprište invazije izabrali idilični milje malog mesta, koje je u pedesetim godinama prošlog veka simbolizovalo društveni uspeh u Americi, Kaufman je ljude-čaure doveo u velegrad, simbol japijevskog uspeha u sedamdesetim godinama. Nimalo slučajno, za taj velegrad je izabrao San Francisko, koji je šezdesetih bio središte generacijskog bunta, slobodoumlja i optimizma. U rimejku Invazije telokradica (distributerski naziv za SFRJ: Invazija trećih bića) to je sada još jedno mesto u kojem su se ljudi okrenuli konformizmu, međusobno se udaljivši. Nekadašnje vrednosti više nisu bitne; činjenica da se nešto prodaje bitnija je od njegove sadržine. Bivši pobunjenici su obukli odela, stavili kravate i pošli u trku za novcem i udobnošću, od kojih neki zarađuju tako što prodaju maglu kao recept za sreću i uspeh (pop-psiholog David Kibner, autor bestseler knjiga o samospoznaji, u savršeno ledenom tumačenju Leonarda Nimoya, Spocka iz Zvezdanih staza); razočarani intelektualci su se povukli u svoje poslove i male svetove, pružajući otpor tu i tamo (Matthew i Elizabeth), ili se i dalje prkosno bune ali ih niko ne sluša (Jeff Goldblum u ulozi pisca Jacka Bellichecka, ili Kevin McCarthy koji, u genijalnom kameu, još uvek pokušava da zaustavi vozače, poručujući im: „Oni dolaze“, samo da bi u sledećoj sceni bio pregažen). San Francisko je prikazan kao otuđena sredina koja je na površini „ona stara“, ali nepovratno gubi dušu. Osvajači iz svemira samo ubrzavaju taj proces, a potezom genija se cveće, simbol San Franciska i slobodarskog flower-powera, pretvara u izvorište vanzemaljske invazije, jer upravo iz cveća rastu čaure koje kopiraju tela, oduzimajući ljudima humanost i sopstvenost.
Ono što Kaufmanovu Invaziju telokradica čini izuzetnim rimejkom jeste činjenica da to nije puki rimejk, već novo pričanje Finneyevog koncepta, prilagođenog novim vremenima. Kaufman postavlja pitanje šta je to što čoveka danas čini čovekom, i šta je to što ga danas razlikuje od čaure. Ključna razlika u odnosu na Siegelov film je to što na početku nema idiličnosti. Radnja ne kreće susretom starih ljubavnika Mylesa i Beckie, već prikazom tuđinskih spora koje lete kroz svemir i zasipaju zemlju. Za Kaufmana i njegovog scenaristu W.D.Richtera, Amerika je već nagrižena nepoverenjem, paranojom, teorijama zavere, sebičnošću, konformizmom, površnošću, nezainteresovanošću i slomom vrednosti, što olakšava pad čovečanstva, a jednom kad dođu vanzemaljci teško je razlikovati dehumanizovanog čoveka od bezdušne čaure.  
Kaufmanova režija sa istančanim osećajem za detalj, udružena sa jezivim muzičkim skorom Dannya Zeitlina, kreira opresivnu atmosferu u kojoj je opasnost isprva nedefinisana i neuhvatljiva, više sugerisana pogledima i izrazima lica nego delima. Multikulturni milje San Franciska je iskorišćen izvrsno: pretnja su čas „pravi“ stranci – npr kurtoazni francuski ugostitelji koji se inspektoru Bennelu, dok nije prisutan, svete razbijanjem šoferšajbne njegovih kola zbog toga što ih je uhvatio u kršenju sanitarnih propisa – čas naši najbliži koji su se preko noći pretvorili u strance, kao što se to desilo sa Bennelovom simpatijom sa posla, kasnije tragičnom ljubavlju Elizabeth Driscoll, čiji se suprug, zubar Geoffrey, najednom „promenio“ (isti simptom, pak, pogađa i jednog „pravog“ stranca, kineskog vlasnika perionice čija se žena „promenila“). Elisabeth se suočava sa nepoverenjem okoline: niko joj ne veruje kada kaže da se on promenio a ona nije, a pop-psiholog Kibner „leči“ instant objašnjenjem kako je zapravo problem u njoj jer „neće da preuzme odgovornost u vezi.“ 
Kako film odmiče, nepoverenje, nesigurnost i paranoja ustupaju mesto vrlo opipljivoj ugroženosti. Hladni prezir onih koji su se „promenili“ pretvara se u otvoreno neprijateljstvo prema onima koji su otkrili suštinu transformacije (vanzemaljska invazije). A kada gomila „telokradica“ vrišteći krene na njih, neodoljivo podsećajući na rulju koja ide da linčuje, dotadašnja jeza pretvara se u egzistencijalni teror ravan onom iz Tuđina/Osmog putnika (1979). Ljudski koncept normalnosti, koji je kod Siegela dobio priliku da se odbrani, ovde definitivno biva poražen, transformisan i normalno postaje ono što diktiraju „ljudski“ vanzemaljci – svet bez osećanja, savesti i brige, svet bez privatnog i ličnog, svet u kojem je bitno ono što je svrsishodno radi opstanka zajednice. A za dostizanje te „sreće“ dovoljno je zaspati. Savršena „revolucija“ bez krvi, koju neispavana grupica glavnih aktera priče „neracionalno“ odbija, dok uzalud beži i osipa se, bijući unapred izgubljenu bitku. Celu tu dramu iznosi izvrsna glumačka ekipa na čelu sa ranjivim, vrlo ljudskim Donaldom Sutherlandom, kojem je to jedna od najboljih uloga u karijeri, i čiji će famozni vrisak u finišu ući na brojne liste najstrašnijih filmskih scena svih vremena. Brooke Adams idealna je u ulozi simpatične, emotivne Elisabeth, a scena njene transformacije u dehumanizovanog vanzemaljca sa ljudskim licem jedino je po intenzitetu nadmašena antologijskom poslednjem scenom.  
Invazija telokradica se sa punim pravom ubraja među najuspelije ikada snimljene rimejke, i najbolje filmove sedamdesetih godina. Zanimljivo, snimljena su još dva rimejka/ekranizacije Finneyevog romana, The Body Snatchers Abela Ferrare (1993) – efektna osuda američkog militarizma devedesetih koja se, pak, isuviše naslanja na ikonografiju verzije iz 1978. – i besmisleni, studijskim intervencijama unakaženi The Invasion Olivera Hirschbiegela (2007), što pokazuje da motiv ljudi-čaura ne prestaje da inspiriše stvaraoce iz decenije u deceniju, ali Kaufmanova verzija Finneyeve knjige – uprkos svim počastima koje je dobila prva, Siegelova ekranizacija – ostaje  definitivna, relevantna i dan danas kao u vreme koje je nastala.