петак, 12. новембар 2010.

Predstavljamo priče iz zbirke (7): BARBARA I PRIJATELJI


Barbara i prijatelji
Priča napisana 2008. godine za Beli šum, tematsku zbirku priča o televiziji (priređivač: Goran Skrobonja). Ova revidirana verzija sa izmenjenom numeracijom poglavlja objavljena je 2010. godine na sajtu Art-Anima.

 


 "Usamljena devojčica sa lutkom. Roditelji u klinču. Oslobođenik iz Haga u komšiluku."



U komšiluk novinarke Radice, na mestu srušene stare kuće, vilu je podigao kontroverzni biznismen, dobrovoljac u bosanskom ratu, sa čijeg je suđenja pred Haškim tribunalom Radica svojevremeno izveštavala. Iako je biznismen u međuvremenu oslobođen optužbi, Radici se nimalo ne dopada ideja da se njena šestogodišnja kći druži s njegovim sinčićem - jedinim detetom u ulici punoj gradilišta. Žarko, roker koji sa Radicom živi u nefunkcionalnom braku ne deli ženine stavove, a devojčica - poslednja spona između njih dvoje - povlači se u svet megapopularne dečje serije.



AUTOROVA NAPOMENA
Kada se priča "Barbara i prijatelji" pojavila u tematskoj zbirci "Beli šum" koju je priredio Goran Skrobonja, bio sam svestan njenih nesavršenosti. Pisao sam je brzo, pravio rešenja na prvu loptu - poput "postmodernističke" numeracije poglavlja - i prvom sledećom prilikom, a to je bilo objavljivanje na sajtu "Art-Anima", uradio sam ono što Igor Marojević naziva književnim remiksom. Kada je na red došlo objavljivanje zbirke, skratio sam dugački uvod u poglavlju sa Haškim tribunalom, pošto nije imao nikakvu dramaturšku svrhu, i za moj ukus priča sada funkcioniše. Sada su na potezu čitaoci...

 



BARBARA I PRIJATELJI
(odlomak - treće i četvrto poglavlje)

Drugi deo
U SUSRET OLUJI

3.
Ni posle deset dana otkako su je iz Beograda poslali na ispomoć dopisniku, Radica nije mogla da se navikne na mere bezbednosti u Tribunalu. Kontrolni punkt na ulazu u zgradu. Kontrolni punkt na hodniku ka sudnicama. Dva puta vadiš sve iz džepova, a po potrebi se i skidaš, sve dok ručni detektor za metal ne kaže da si čist.

Radica je žurno uvlačila kaiš u pantalone pošto je prošla drugi punkt na jedvite jade. Pljosnati crni aparat je stalno reagovao na njen stomak, pa je tamnoputi policajac prvo zahtevao da ona skine jaknu i džemper i da zadigne košulju, a onda je tražio i da skine kaiš. Nakon što se ispostavilo da detektor cvrči na veliku okruglu kopču, kao da je svaki zub u policajčevoj vilici želeo da pokaže koliko mu je žao zbog Radičine dangube.

„Moglo je biti i gore, znate”, počešao se po potiljku. „Desilo se jednom da je reagovao na pirsing, koji je jedna posetiteljka imala na pupku.” Onda je uz duboki uzdah podigao detektor i zagledao se u njega ispitivački. „Čudna sprava. Kažu da se radi o namagnetisanju. Danas je slabije, sutra jače. Ali ja moram da radim svoj posao. Svaki dan.”

Uspela je iz sebe da iscedi prigodan pogled saosećanja i brže-bolje se okrenula ka stvarima koje su je čekale na pultu kod pokretne trake. Dok se oblačila i trpala drangulije u tašnu, prebacivala je sebi što se nije setila da džemper i jaknu ostavi u dopisničkoj sobi, između kontrolnih punktova.

Onda je primetila da policajac više ne drži detektor, već da pomno razgleda neki katalog. Naslovnica je bila plastificirana i šarena, sa logom kompjuterski animirane serije za decu, koja se reklamirala, činilo se, na svakom božjem bilbordu u Hagu. Ispod logoa, preko neba posutog oblačićima, leteo je roze sportski automobil – mutant ferarija, aviona i ajkule – a u njemu su sedele lutke devojaka i mladića u supermodernim odelima. Na njihovim licima bili su bezbrižni osmesi, kakve je Radica želela da viđa u Srbiji – kod običnih ljudi, kod prijatelja. Naročito kod sebe. I mogla je da se kladi da će serija doći u Srbiju kad Kaća bude prerasla takve stvari. Ili će da je uvezu, samo da bi je držali na ledu dok se ne ubajati. U međuvremenu će da je unište histeričnom sinhronizacijom, pa kad se konačno bude pojavila, to niko pametan neće gledati.


Prebacila je jaknu i tašnu preko ramena i žurno krenula ka uskim metalnim stepenicama koje su vodile ka sudnici broj tri. Popela se, uzela od policajca-čuvara slušalice – obično nije koristila BHS prevod[1] ali sad se osećala umorno – i ušla u gotovo praznu prostoriju sa plavim plastičnim stolicama. Kasnila je pet minuta, no ubrzo je shvatila da i početak ročišta kasni. Dok se smeštala kraj simpatične mlade dopisnice Banjalučkih novosti, u sudnicu je ušao glavni tužilac u postupku, plavokosi Šveđanin po imenu Kristijansen, i žurno se uputio ka svome mestu. Sada su, sa one strane stakla koje je odvajalo publiku od aktera, svi bili tu: tročlano sudsko veće u crveno-crnim togama, tužilački tim na desnoj strani, branilački tim na levoj strani, kao i optuženi levo do kraja.

Novak Đurić.

Kada ga je početkom prošle sedmice prvi put videla stvarno, ne u novinama već u sudnici broj tri iza blindiranog stakla, morala je sebi da prizna, bez obzira na svu antipatiju koju je osećala prema njemu, da bi u normalnim okolnostima to bio frajer za kojim bi se okrenula na ulici. Kršan dinarski tip. Lep. Mogao je podjednako biti Srbin ili Hrvat, Musliman ili Hercegovac, Crnogorac ili Dalmatinac, a Radici su svi bili isti, jer su podjednako dobro lagali pred sudom. Ovaj je imao kao u kamenu klesano lice, sa visokim jagodicama i prodornim tamnim očima, koje su bile zasvođene gustim obrvama. Isturena arkada, jaka brada, oštar nos. Nauljena zift crna kosa, začešljana ka potiljku da istakne čelo. Skupo tamno odelo sašiveno po meri. Ispod njega snežno bela košulja sa tvrdom kragnom. Dobro odabrana, tanka kravata; njen čvor debeo i prkosno isturen. Na stolu je imao otvorenu aktentašnu sa dokumentima. Kao da dolazi na posao, a ne na suđenje koje bi ga, u slučaju dokazanih optužbi, moglo koštati bar dvadeset godina zatvora, reče sebi Radica, dok je iz tašne vadila notes i grafitnu olovku – njenoj branši jedina dozvoljena oružja iza drugog čekpointa. A ako ima pravde zaglaviće i na duže.

Dok je pokušavala da uhvati nit unakrsnog ispitivanja svedoka – nekog šumara, Muslimana – o poznanstvu sa pokojnim Delibegićima, uhvatila je sebe da zeva. Glava joj je nekoliko puta padala. Doduše, devojka iz Banjalučkih novosti je uvek bila predusretljiva za konsultovanje, i imala je čitak rukopis, pa je Radica mogla da vidi ako je nešto propustila. Ali ni mlada Bosanka nije zabeležila bogzna šta.
Radica nije znala koliko je dugo sedela u neudobnoj stolici, kad je shvatila da Đurić sam ispituje šumara.

„Dakle, tvrdite da ste me, izvukavši se iz žbunja, videli pored tela, kod bunara u šumi, nakon što je ta kuća zapaljena.”

Bili ste pored tela Edvina Delibegića”, reče šumar prezrivo. „I ta kuća je pripadala Delibegićima. I nije se zapalila sama od sebe, već su je zapalili vaši. Zajedno sa Omerom i Selmom Delibegić unutra.”

Na Đurićevom licu nije se pomerio ni mišić.

„Tvrdite da sam bio u uniformi, i da sam nosio automat.”

„Ubili ste malog Edija.”

„Da li ste me videli kako pucam?”

„Bili ste pored tela i pušili cigaretu.” 

Đurić je ponovio pitanje ne menjajući intonaciju.

„Niko nije rekao da ste pucali!”, prasnu svedok.

„Prigovor!”, ubacio se tužilac Kristijansen. „Već je utvrđeno da su žrtve zaklane, sa čime je optuženi odlično upoznat, makar zahvaljujući ovom suđenju. Ili g. Đurić hoće da kaže da je dosadašnja ročišta prespavao?”

„Usvaja se”, reče tamnoputi predsednik sudskog veća i strogo pogleda optuženog. „G. Đuriću, ne izazivajte svedoka.”

„Nisam ni imao nameru”, odvratio je mirno Đurić i ponovo se usredsredio na starog šumara. „Recite, Osmanagiću, da li ste me videli da radim bilo šta osim da pušim cigaretu?”

Nastala je tišina.

„Jeste ili niste?”

„Gledali ste telo.”

Đurić se osmehnuo. Retko je to činio, a kad jeste, ono što bi mu preletelo preko lica više je nalikovalo keženju.

„Priznajem, Osmanagiću. Gledao sam telo. Gledao sam mnoga mrtva tela u ratu. Zašto bi gledanje mrtvih tela u ratu bilo čudno, ako ste vojnik?”

„Vi ste gledali telo mrtvog deteta i pušili.”

„Hoćete da kažete da sam uživao u prizoru?”

„To vam se videlo na licu. I uživali ste dok ste ubijali.”

Zašto se praviš da si jagnješce, kad se lepo vidi da si vuk?

„Koliko sam vas razumeo, Osmanagiću, nisam držao nož nego cigaretu. A koliko ste vremena proveli u tom žbunju?”

„Dovoljno! I vi ste Edija zaklali!

„Ako ste u žbunju proveli dovoljno vremena, morali ste da zapazite mnogo toga, zar ne? Da vas podsetim, sami ste rekli tužiocu da je bilo predveče, da je žbunje u kome ste se krili bilo 10-15 metara udaljeno od tela, i da ste do izlaska iz žbunja ležali glavom prema zemlji. Jeste li za to vreme čuli neke zvuke? Na primer krik?”

„Kakve to veze ima? Mogli ste detetu zapušiti usta i zaklati ga.”

„Znači niste čuli. A jeste li me videli kako ga koljem?”

„Bili ste tamo sami.”

Da li ste me videli kako koljem to dete?

Šumar je ućutao.

„Odgovorite na pitanje”, reče jedan od sudija.

„Nisam”, procedio je šumar.

Đurić se nakezi trijumfalno.

„Sigurni ste da tuda pre mene nije prošao još neko? Na primer oni koji su zapalili selo i Delibegićevu kuću?”

Đurić je ostajao pri tvrdnji da se u napadu Muslimana njegova jedinica rasula, da je on lutajući obodom šume u potrazi za drugovima prošao kraj uništenog sela i kuće Delibegićevih, koju je „zapalio ko zna ko”, i da je zastao kraj obližnjeg bunara u šumi da se odmori. Neki ljudi su ga usput videli, ne spori on to, samo želi da ih pita šta su tačno videli. Đurićev ton je sve vreme bio uglađen i blago nonšalantan, i Radici se činilo da on ne mari šta će sa njim biti. Ili pak želi da pokaže kako sve konce drži u svojim rukama, i da mu niko, ama baš niko ne može ništa. Pa ni Haški tribunal koji, je l’ te gospodo Patrioti, sudi samo Srbima.

Ono što je Radicu rasrđivalo, bio je utisak da Đurića ne dotiče bol tih ljudi koji su ga dan za danom optuživali. A vidi se da je ubijao, reče sebi Radica, stežući olovku kao da je nož. Prijavio se u dobrovoljce u trenutku kad je držao nekoliko kockarnica u Beogradu. Nije otišao preko granice zato što su ga primorali. Otišao je zato što je hteo, zato što je u ratnom haosu mogao da radi ono što u miru nije.

Dok je zurila u olovku, shvatila je da je zaboravila da zapisuje. Uopšte joj nije bio problem da hvata beleške – njena mentorka u firmi bila je stara škola novinarstva koja se ne oslanja na diktafone, MP3 snimače i ostale novotarije – ali ovo je bio prvi put da se unela preko svake granice. Pod pazuhom je osetila dobro poznatu jezu. O čemu će biti njena vest? O pospanosti pomoćne izveštačice čiji se pritisak još nije navikao na uvrnutu hašku klimu, punu hirovitih promena u toku jednog jedinog dana; koja se prvo uspavala, a onda je i zaboravila šta joj je posao? Ili će vest biti o njenom mužu koji je nervira inadžijskim SMS porukama sa 2.500 kilometara udaljenosti, dok srbuje u dokolici i čeka da mu tezga padne sa neba? O, kako će to sjajna priča biti! Sigurno će je prodati dopisniku i šefovima u Beogradu. Samo, i takvu će priču prvo morati da napiše.

Okrenula se nadesno, da vidi šta je zapisala mala iz Banjalučkih.

Nije je bilo.

Na devojčinom mestu sedeo je Novak Đurić i držao notes i olovku. Gledao je u Radicu i cerio se.

Jeza ju je okovala sa svih strana. A kad je Đurić stavio prst preko svojih usta, Radica je otkrila da neće moći ni da krikne.

„Čemu uzbuna, komšinice?”, reče on meko i pruži ruku ka njenom kolenu.

Vrelina dodira razbi blokadu u Radičinom grlu, i pre no što je desno od sebe, ne znajući gde se nalazi, ugledala uplašeno lice mlade Banjalučanke, ona vrisnu.


Treći deo
OLUJA

4.
„Da te više nikad nisam videla da odlaziš tamo!”

Žarko je sa vrata svoje sobe posmatrao scenu, i činilo mu se da taj šamar više boli njega nego Kaću. A Radičina vriska mu je podizala žmarce. Oguglao je na mnoge stvari, ali ako na nešto nije uspevao da se navikne, to je bila njena dreka. Nije uspevao da je eliminiše iz glave čak ni kad bi stavio slušalice ili odvrnuo distorziju na malom pojačalu u sobi. Ne ume ništa da kaže na normalan način. Trebalo bi neko da joj pregleda mozak. Ako joj pre toga ja ne zavrtim glavu kao na ringišpilu.

Ali znao je da to neće učiniti. Šamare su udarali neki drugi muškarci.

Kao i njegova žena.

Koja je nastavljala da vrišti.

„Kako si se usudila da odeš bez pitanja?!”

Devojčica u lila haljinici sa belim krugovima gledala je u pod i soptala.

„Odgovori!”

Šta će da ti odgovori, a da ne popije još jednu, stoko jebena histerična?

„Jesam li ti rekla da ne smeš da ideš tamo?”, rekla je Radica sniženim tonom. Ali šaka joj je i dalje lebdela u vazduhu.

„A što ne smem?”, prozbori Kaća, a Žarko već vide kako Radičina šaka pikira ka njenom licu. Ipak nije udarila.

„Ne raspravljaj se sa mnom, il’ ćeš opet da dobiješ! Zabranjujem ti da odlaziš kod tih ubica i tačka! A sad marš u svoju sobu!”

Dete se plačući odvuklo gde mu bi zapoveđeno i zatvorilo vrata za sobom. A Radica, stojeći nasred dnevne sobe, besno se okrete ka Žarku: „A ti, šta gledaš? Kad si nesposoban za čuvanje dece, onda idi da drndaš tu tvoju gitaru. To jedino i umeš. I mogao bi da promeniš majicu.”

Hteo je da joj odgovori, ali nije želeo da troši energiju. Poodavno nije bila vredna ni reči ni živaca. Samo ju je prkosno pogledao, ušao u svoje malo utočište i zalupio vrata za sobom.

Ti ćeš meni da kažeš da menjam majicu. Ti ćeš meni da kažeš da sam nesposoban za čuvanje dece. Da se ti pitaš, Kaća ne bi izlazila iz kuće.

Nije mu bilo jasno od čega Radica strahuje. Čovek je pre dve godine oslobođen, i to pred antisrpskim sudom. Jeste mutan, jeste skorojević, ali deluje miroljubivo. I klinac mu je fin, kao i žena. Bila je to Sanja Đurić, koju posle današnje scene s Radicom verovatno više neće smeti da pogleda u oči. I šta bi, upita se Žarko, onakva žena radila sa ubicom dece? Na kraju krajeva, pomisli, Đurić je otišao u rat iz uverenja; imao je toliko para i veza da je mogao sve to da izbegne, ali je izabrao da ode u Hrvatsku i Bosnu da brani kuće čiji su mnogi vlasnici zbrisali u Srbiju kako slučajno ne bi morali da uzmu puške u ruke, a sad kukaju da je Srbija zemlja seljaka, i da im je na starim ognjištima bilo bolje …

Shut up and play yer guitar!

Pravo kažeš, Frenk!

Žarko sede na izgužvanu posteljinu svog malog drvenog kreveta i uze akustičnu gitaru, koju je odložio na pod nakon što ga je prekinula Radica: došla je ranije s posla, otkrila da Kaće nema, i odjurila do Đurićevih da je vrati kući. Sada su buka i dreka konačno prestali. Žarko zaigra jagodicama po plastičnim žicama, a onda vrati instrument na pod, osetivši potrebu da zapali cigaretu. Poluzgužvana paklica marlboroa, piksla koja danima nije pražnjena i upaljač sa ocilima, kao da su jedva čekali da budu dignuti s parketa u njegovo krilo. Samo je ukus duvana mogao da zamagli njegove misli o ženi koju je odabrao za svoju, smatrajući je za srodnu dušu, a ona se – ni sam nije znao kako – izmetnula u kvocavu vešticu, od koje se sklanjao.

Zašto je još bio sa njom? Na to pitanje nikada nije imao instant odgovor. Mnogo puta mu je došlo da ode, a imao je i gde. Njegova majka je živela sama, znala je za problem i često ga pozivala da se vrati. Ali Žarko bi tada shvatio da ne želi nazad. I ranije mu je bilo teško da živi s majkom, a nije verovao u mogućnost da joj je starenje u međuvremenu pomoglo da postane tolerantnija. Sa druge strane, Radica je, uz sve svoje bubice, kuvala mnogo bolje od majke i za razliku od nje uspela je da nauči da ne treba da mu sprema po sobi. Uz to, s Radicom je imao i dete. Uspomenu na lepše dane.

Valjda je to najvažniji razlog, pomisli Žarko i zapali cigaretu.  

Dim se vinuo ka ispucalom plafonu u čijoj je osnovi bila trska. Tavanica se na sredini izobličila, obećavajući prosipanje komšijskog tavana u sobu još od kako je onaj zemljotres usred bombardovanja protresao Beograd. Ali, kuća je ionako bila starija od sedamdeset godina i osećala se na vlagu. Na jednom od spoljašnjih zidova pojavila se nimalo bezazlena pukotina. Ponegde debela kao palac. Temelji su odlazili do đavola, i ako se Žarko u nečem slagao sa Radicom, to je bila želja da buldožeri konačno dođu i sruše kuću. Kao što su srušili sve stare kuće unaokolo. Onda će se njih troje privremeno odseliti negde, dok nova zgrada sa njihovim stanom ne bude podignuta na istom mestu. Kaća će dotle dobiti novo društvo iz kraja. I više neće biti bežanja kod Marka, jer Marko neće biti jedini s kim će Kaća moći da se druži. A on, Žarko, više se neće nervirati što pušta šestogodišnju kćer da se igra sa sedmogodišnjim sinom čoveka kojem bi Radica najradije iskopala oči, samo zato što su ga pustili iz Haga zbog nedostatka dokaza.

Kada je ispušio cigaretu, dohvatio se gitare. Uveče će u studiju, sa momcima iz Mračnih kabineta, sve to provežbati električno. I bio je uveren da neće biti potrebno mnogo napora da u Kosovskoj Mitrovici za dve nedelje stvari zazvuče kako treba. A definitivno su škripale tokom mitinga podrške Srbima iz Mitrovice, onomad na Trgu Republike: basista i bubnjar su se malo jurili, pevač je odvalio falš, a njemu samom je pukla žica dok je svirao Rokenrol za Kosovski boj.

Nije znao koliko je vremena proveo nad gitarom kad je začuo kucanje.

„Tata, je l’ mogu da uđem?”

Rekao je „a-ha” i pogledao na ručni sat. Radica je otišla u popodnevnu smenu. Valjda mala neće da me davi da je vodim u park, ili da joj dajem da jede.

Devojčica sa crnim kikicama i krupnim plavim očima reče: „Smem li da se igram sa Markom?”

Žarko prevrnu očima i pogleda u stranu. On je i počeo čitavu stvar pre nekoliko meseci, kada je Radica otišla na novinarski kurs u Beč. Sa Kaćom se vraćao iz parka, naleteo na Sanju koja je šetala Marka; deca su počela da se druže; njih dvoje su se našli na priči o jadu srpskog rokenrola i koncertima Riblje čorbe. Ispostavilo se da je Sanja svojevremeno bila na Tašu, kad su Kabineti bili predgrupa Borinom bendu. I tako je Žarko krenuo da koristi svaku priliku da makar preko kapije pročavrlja sa ženom zabranjenog novog komšije, prvog Srbina kojeg je Hag oslobodio. Ništa ozbiljno, govorio je sebi. To je samo radi stvaranja prijatne iluzije da provodi vreme sa pravom osobom, i odmaranja očiju na njenoj privlačnoj figuri. A onda se Radica vratila iz Beča i saznala za Kaću. Pa udarila u paranoju. Ni tada ni sada mu nije bilo jasno šta Radica ima da se pita ako je četiri nedelje nema kod kuće. Nije li tom detetu i on nekakav roditelj? Ali naravno da je Radica htela da se pita, čak i retroaktivno. Htela je da zna zašto joj u Beč nije poslao makar SMS kad mu je palo na pamet da pušta njihovu kćer kod sina ratnog zločinca, koji je usput i pripadnik građevinske mafije. A pošto Žarko nije smatrao da deca treba da nose žig svojih roditelja, nastavio je da pušta svoju kćer kod Đurića kad Radica ne bi bila kod kuće, sve dok Radica nije otkrila i dala se u vrisku koja se, pomisli on, sigurno čula u nekoliko blokova. Kaća nije shvatila. Ili je odbijala da shvati. Danas će morati.

„Ne može”, rekao je grublje no što je nameravao.

„Ali, tata! Igraćemo se na ulici. Nećemo kod njih u dvorište.”

„Rekao sam – ne može.”

„Što si takav, tata. Mama radi do uveče. Neće znati.”

„Neću da se svađam. Ne može, i tačka. Gotovo je. Imaš toliko igračaka, pa se igraj!”

Devojčica se rasplakala.

„Hoću da se igram s nekim!

Na to već nije imao odgovor. Vrtić je bio u ponedeljak, a sada je bila subota. I nije mu se išlo u park. Bar sledeća dva sata.

„Tata, zašto mama kaže da su Đurići ubice?”

Uzdahnuo je u očajanju. Kako se, do đavola, postupa u ovakvim slučajevima?

„Pusti me na miru. Vidiš da sviram.”

„Onda hoću da gledam Barbaru”, rekla je devojčica nadureno.

Već je mogao da čuje prokleti džingl, pravljen za male debile; te siledžijske glasove koje su nasnimili veliki debili. I sve to ukrug po dvadeset puta, dok po telu ne počnu da mu izbijaju ospice. I kakav je to crtani, kad se pod animacijom vide glumci? Da li je moguće da se toliko klinaca pali na žive Barbike i Kenove koji žive na ostrvu punom dvoraca, jašu delfine, lunjaju letećim kolima koja su istovremeno amfibija, pokazuju najnovije marke odeće, obuće i naočara, i usput lupetaju gluposti? Dobro je što to sranje još ne puštaju na našoj TV. Mada je katastrofa i ovako na DVD-u.

„Ne može. To je đubre”, odrezao je. „Idi u sobu da se igraš… Hajde! Šta me gledaš?”

Kaća se okrenu i pogruženo izađe iz sobe.

„Ništa mi ne date”, reče plačno i zatvori vrata.

Žarko se besno dohvati gitare. Učini mu se da zvuk ne valja, pa stade da štimuje. A kako god da je štimovao, nije mogao da se izbori sa krivim srastanjem tonova. Posle nekoliko minuta shvatio je da nisu problem žice, već njegova nervoza. Ipak je preterao sa Kaćom.

Otišao je u dnevnu sobu. Njegova kćer je sedela na trosedu. Oči su joj bile crvene i vlažne. Nije umeo da kaže da li Kaća zuri u mrtvi ekran ili kroz prozor, u taj ružni šiljati čardak koji su sagradili Đurići.

„Dobro, ajde gledaj tu tvoju Barbaru.”


[1] Zvanični termin administracije Međunarodnog suda za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY – Haški tribunal) za jezik koji se nekada zvao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Termin je skraćenica od „bosanski/hrvatski/srpski.” Prim. aut.
 

Нема коментара:

Постави коментар