недеља, 7. новембар 2010.

Goran Skrobonja o knjizi "Godine u magli"



HRONIČAR URBANOG MRAKA

Nekome ko se već više od četvrt veka bavi srpskom žanrovskom književnošću i aktivno prati dešavanja na književnoj sceni okrenutoj fantastici, hororu i drugim žanrovima, završne godine prve decenije novog milenijuma izgledaju kao doba pravog procvata domaćeg spisateljstva u žanrovskom ključu. Činjenica da je postojalo vreme kada je bavljenje naučnom fantastikom ili nekim drugim žanrom bilo rezervisano za tvrdoglave entuzijaste, kojima nije bilo važno hoće li ih iko smatrati „ozbiljnim“ piscima ili ne – doba kada je pisanje ove vrste literature bilo nalik pripadništvu kakvoj prezrenoj sekti osuđenoj na zaborav – danas izgleda gotovo neshvatljivo. Ali tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka bilo je tako.

Šta se to promenilo, pa sada godišnje imamo čak između dvadeset i trideset romana, zbirki priča (kao i knjiga veoma ozbiljne i ambiciozne fantastične poezije), u edicijama gotovo svih domaćih izdavača? Je li zaista došlo do tako drastične promene recepcije i percepcije žanra? Mnoštvo novih knjiga nepobitno dokazuje da je tako. Možda je na delu i prirodna, biološka smena generacija među kritičarima: ljudi koji danas kod nas imaju značajan uticaj na izgled književne scene zajedno su sa onima koji pišu žanrovsku književnost uživali u Zvezdanim ratovima, drhtali uz prve objavljene prevode romana Stivena Kinga i žustro diskutovali na internet-forumima o Tolkinovom magnum opusu. Štaviše, isti ti ljudi ne stide se svojih čitalačkih ili gledalačkih afiniteta kao „mladalačkog greha“, već ih prihvataju kao deo uticaja koji su ih oformili kao autoritete za književnu (ili filmsku) teoriju.

I dok su još aktivni „prvoborci“ srpske žanrovske književnosti (uglavnom ponikli u beogradskom Klubu ljubitelja naučne fantastike „Lazar Komarčić“), sada u svojim kasnim četrdesetim i ranim pedesetim godinama, prilično sporo i teško napuštali okvire žanra i upuštali se u pisanje onoga što se sada obično naziva slipstrim književnošću, mlađi naraštaji pisaca koji su se uz njih učili žanrovskom zanatu daleko su brže i spremnije shvatili kanone žanra ne kao cilj, već samo kao sredstvo koje će im doprineti da što lakše i što brže izgrade sopstveni stil. Talas mlađih imena, među kojima valja pomenuti Ota Oltvanjija, Petra Petrovića, Pavla Zelića, Marka Piševa i druge, zapljusnuo je domaće publikacije osobenom prozom karakterističnom po tome što je svaki od ovih mladih pisaca od raznih žanrova uzimao samo ono što mu je trebalo – obično ono najbolje i najupotrebljivije – i stvarao sopstveni, originalni književni izraz. Jedan od tih mladih pisaca, već duže od decenije prisutan na sprskoj književnoj sceni, jeste i Jovan Ristić, novinar iz Beograda.


Zbirka priča (sa ponekom pesmom, po ugledu na slavnu zbirku Skeleton Crew Stivena Kinga) koja je pred nama, svojevrsna je hronika velegradskog života sagledanog pažljivim i pronicljivim novinarskim očima, i ispisana je sigurnom i veštom autorskom rukom. Svaka od pripovetki hirurški precizno, ponekad i sasvim nemilosrdno, demistifikuje one segmente velegradskog života koji se obično smatraju velikim privilegijama stanovnika prestonice. Za koje god junake da se Ristić odluči, iz kojeg god miljea da ih uzme i opiše njihovu najčešće tragičnu sudbinu, čini se da je pravi junak njegove proze zapravo Grad, i to ne bilo koji – već upravo Beograd, sa svim svojim urbanim legendama i mračnim tajnama postkomunističkog, tranzicionog, gangsterski-demokratskog života. Možda najsnažnije oružje u rukama Jovana Ristića jeste upravo ta sposobnost da prepozna turobnu podređenost sudbini, tako imanentnu pripadnicima njegove generacije, još na korak od samoostvarenja, i istovremeno duboko u glibu sivog i žitkog gradskog blata nemorala, plitkih stremljenja, sklonosti nasilju i revnosne otvorenosti za pravila Mračne strane.

Svako ko je ikada kročio nogom u znameniti beogradski Klub studenata tehnike i pomislio da se obreo u nekakvom sumanutom čistilištu, prepoznaće se u junacima Ristićeve podugačke pripovesti „Godine u magli“, po kojoj je ova zbirka i dobila ime. A ti junaci su toliko bliski urbanom čitaocu da gotovo poprimaju svojstva arhetipova – što retko polazi za rukom i daleko iskusnijim piscima. Isto važi i za junaka alegorijske priče „Čovek na prelazu“ koji u delo sprovodi ono što je svaki stanovnik velegrada pre ili kasnije pomislio suočen sa beskrajnom rekom automobila i pokvarenim semaforom.

Primese natprirodnog u pričama kao što je skaska iz novinarskog života, „Opekotina“, ili u kratkoj i efektnoj psihološkoj studiji „Nedovršeno“ nisu same sebi cilj, već način da Ristić primeni upravo one elemente žanra okultnog trilera ili horora kako bi jednostavno što efektnije i preciznije ispričao ono što ima da saopšti čitaocu. Možda ne toliko brutalan i direktan kao njegov nešto stariji kolega po peru Ivan Nešić (zbirke Rigor mortis, Jedan na jedan), Ristić ipak na svoj način postiže gotovo podjednako snažan i mučan efekt po čitaoca suočenog sa rasporenom utrobom grada i nezamislivim užasima koji iz nje hrle napolje, poput embriona vanzemaljca iz Osmog putnika. A čak i kada koketira sa erotikom, kao u „Muškarcu s greškom“, pisac je veran svojim naučnofantastičnim korenima, i to spajanje i mešanje žanrova deluje glatko i bešavno, što je opet odlika proze iskusnih i sigurnih prozaista. Ostale prozne celine u ovoj zbirci, među kojima bi posebno trebalo istaći priče „Barbara i prijatelji“ i „Kad rebra postanu kavez“, jednako su ubedljivo napisane i žestoke, obojene tamnim nijansama urbanog beznađa koje danas vlada kako među usamljenicima, tako i među situiranim porodičnim ljudima. Najzad, poseban začin ovoj zbirci daju Ristićeve pesme, kratke i teške kao udarac šilom u čelo, možda najviše nalik na poeziju Džonija Štulića iz one najuspešnije, rane faze Azrinog stvaralaštva. Ristićev rokenrol senzibilitet i pominjanje muzičkih uzora u njegovim pričama čvrsto ga pozicioniraju u savremenom proznom trenutku kao eksponenta generacije srpskih autora čije vreme tek dolazi.

Da li će u Ristićevoj prozi i poeziji ubuduće biti i nešto svetljih tonova – videćemo. Lično, slutim da hoće, jer je ovaj mladi pisac upravo u onom životnom dobu kada se ambicije manje-više ostvaruju i stvari dolaze na svoje mesto. Priznajem da s nestrpljenjem čekam da pročitam pripovetke tog novog, zrelijeg i – možda – optimističnijeg Jovana Ristića i ustanovim jesam li bio u pravu. U međuvremenu, tu su Godine u magli, knjiga koja će svakako ostati kao snažno svedočanstvo o periodu u kojem je stvarana nova, savremena srpska proza.

Goran Skrobonja*

*Autor je pisac romana Čovek koji je ubio Teslu i Nakot, kao i zbirki priča Od šapata do vriska, Šilom u čelo i Tihi gradovi. Ovaj tekst se pojavljuje kao predgovor u knjizi Godine u magli.

Нема коментара:

Постави коментар