Priča originalno napisana 2000. godine i objavljena u Emitoru 2001. godine. Ova, znatno skraćena verzija objavljena je 2004. godine na danas ugašenom sajtu Screaming Planet, a 2009. godine u književnom andergraund godišnjaku Trash.
"Svi bauci neposlušnog građanina."
Vlasnik male radnje kojem su se kola pokvarila, uveče se peške vraća kući. Ali, dok hoda pustim uličicama svog detinjstva, iza sebe čuje korake, koji su sve glasniji.
* * *
ODLOMAK
Preduzeo je, naravno, mere da ga ne nađu. Njegova žena, deca, gotovo svi susedi i pomoćnik u servisu znali su šta toj gospodi treba da kažu. Jer još onda, kada je prvi put dočuo da jure po gradu, zarekao se da njega neće uhvatiti; bar ne lako.
Posle nekoliko znojavih osvrtanja i obrtanja misli poput sličica na džekpotu, mogućnost da se radi o njima učini mu se manje verovatnom.
Još uvek ne legitimišu.
Načuo je, doduše, o hvatanju neposlušnih po kafićima. Ali čak i da su glasine bile istinite, odavno je prestao da posećuje takva mesta.
A i s kim bi? Peđu su uhvatili. Bora se odazvao.
Nadao se da će se obojica vratiti živi i, ako je moguće, normalni. Da ne bude kao sa Duletom. Otišao dobrovoljno; doneli ga nazad – skroz pošandrcalog.
Pred očima mu iskrsnu ono lice.
Mora biti da je Dule video tako nešto.
Pa se setio Luke i Danice.
Bili on i Svetlana kod komšinice. Deca gledala crtani film. Zaigrala se kraj ekrana. Došao dnevnik. I u njemu izveštaj, vrlo detaljan, o onom selu što su ga spalili.
Džaba što je sa Svetlanom uleteo na pola i ugasio televizor – nekoliko noći uzastopce deca su se budila i vrištala.
Kao što je njemu sada vrištao stomak.
Grabio je napred, pazeći da se ne saplete o kakvu džombu na ispucalom asfaltu. Vetar je gladno arlaukao kroz čemprese, ali i dalje nije mogao da nadjača korake.
Postajali su još glasniji, još bliži.