четвртак, 21. септембар 2017.

LISTA NAJBOLJIH I NAJGORIH VLADARA RIMSKE IMPERIJE

Već neko vreme iz sopstvenih razloga proučavam istoriju Rimske imperije i hvatam beleške. Nedavno sam na sajtu B92 video zanimljiv članak o rimskim carevima, i video izuzetno pozitivne reakcije čitalaca. Želeli su još takvih priča, verovatno umorni od tabloidnog, senzacionalističkog smeća koje zapljuskuje čak i taj sajt. Razmislio sam o pomenutim reakcijama, sredio svoje beleške i formirao, prema sopstvenoj oceni, konciznu listu 15 najboljih i 15 najgorih rimskih careva, kao i listu još nekih careva koji su zanimljivi iz onog ili ovog razloga. Mislim da će mnogima biti dobro da se podsete najznačajnijih vladara iz veoma dugovečne rimske države i da njihova dela i okolnosti u kojima su živeli uporede sa turbulentnim dešavanjima u sadašnjem svetu. Iako ovo nije hronološki prikaz istorije Imperije, iz kojeg bi se neke stvari bolje videle, iz ovih lista se može videti kakvi su carevi bili najbolji a koji najgori po narod i državu, i može se uočiti da su posle dugotrajnih vremena haosa (poslednjih 100 godina Republike i stravičnih 49 godina Krize trećeg veka), i narod i aristokratija bili željni čvrste ruke jednog čoveka, da su bili spremni da se odreknu dela svojih sloboda zarad vaspostavljanja reda i mira. Ne kažem da podržavam čvrstorukaše - oni mi se uopšte ne dopadaju - ali ukazujem na uznemirujuće paralele i čuvena "ponavljanja istorije".


NAJBOLJI RIMSKI CAREVI

(1) OKTAVIJAN AVGUST
(27pne – 14 ne)
Unuk Julija Cezara, utemeljivač Imperije nakon stogodišnjeg perioda građanskih ratova, nemira, trijumvirata i diktatura. Imao je ovlašćenje konzula i narodnog tribuna, skoncentrisavši svu vlast u svojim rukama. Reorganizovao je Senat. Dobio je titulu princepsa – prvog čoveka države i senata – i taj sistem vladavine sa princepsom na čelu zvao se principat, i podrazumevao je poštovanje za tekovine Republike (vladavina naroda) uz mudar, nenametljiv nadzor šefa države kao stvarnog centra političke moći. Avgust je bio najbolji princeps u svojoj, Avgustovsko-Klaudijevskoj dinastiji (27pne-68ne) a možda i u celoj istoriji Imperije (jedini takmaci: Trajan i Antonin Pije), jer je bio umeren kao čovek i umeo je da vlada u skladu sa značenjem svoje titule. Bio je veliki graditelj, propagator kulture i umetnosti, vodio računa o običnom čoveku. Sa Avgustom, Rim je ušao u doba nezapamćeno dugog mira (Pax Romana) i blagostanja koje je trajalo više od dva veka. Avgusta je na tronu nasledio sposobni, ali nesrećni i mračni Tiberije.

(2) TRAJAN
(98-117)
 
Drugi od čuvene "petorice dobrih vladara" iz Nerva-Antoninske dinastije. Sposoban vladar skromnog porekla, brinuo se za najsiromašnije žitelje Imperije. Obezbedio joj je čvrste granice, podario joj unutrašnji mir i blagostanje kao u doba Avgusta. Nastavio je reforme koje je započeo njegov prethodnik, imperator Nerva, naročito razvoj alimentarnih fondova. U doba Trajana je carstvo dostiglo svoju, možda, najveću površinu (konkurencija su mu bila samo osvajanja Septimija Severa sa početka trećeg veka). Trajan je za naslednika izabrao (tj usvojio) Hadrijana, dosta drugačijeg čoveka od sebe, koji je generalno nastavio stopama učvršćivanja geostrateškog položaja Rima kao bezbednog i prosperitetnog. 

(3) ANTONIN PIJE
(138-161)
Četvrti od petorice dobrih vladara iz Nerva-Antoninske dinastije. Mudri nastavljač Hadrijanovog stila vladavine i majstor civilne uprave koji gotovo da nije napuštao Rim. Probleme u provincijama rešavao je imperijalnim pismima po kojima je postupala sposobna lokalna uprava. U njegovo doba se najbolje živelo i nije bilo ratova, uz tek pokoje nemire. U rimsko pravo je uveo prezumpciju nevinosti, štitio je čak i prava robova ma koliko ona bila rudimentarna. Mnogo je polagao na diplomatiju. Imao je odlične odnose sa susedima, pa čak i sa udaljenim carstvima poput Indijskog. Po Hadrijanovom zahtevu, za naslednika je usvajanjem uzeo Marka Aurelija.

(4) HADRIJAN
(117-138)
Trajanov naslednik, treći od petorice dobrih vladara iz Nerva-Antoninske dinastije. Ratnik-realista koji je prezirao ratove i hegemonijalno ponašanje Rima. Dodatno je utvrdio granice, pa i po cenu da se odrekne neke ranije osvojene teritorije. Sagradio Hadrijanov zid u Britaniji. Obišao sve provincije u želji da ih upozna i podigao njihov značaj, uz naročito poštovanje za Grčku i Atinu. Bio je pisac i pravni reformator. Izuzetno je podržavao kulturu i umetnost. Njegov grčki ljubavnik Antinoj postao je, posle tragične smrti, predmet velikog kulta koji je propagirao car. Naslednik Hadrijana je usvajanjem postao Antonin Pije, koji je imao grdne muke da natera Senat da ga deifikuje, s obzirom da je Hadrijan sa Senatom bio u lošim odnosima. 

(5) MARKO AURELIJE
(161-180)
Naslednik Antonina Pijea, poslednji od petorice dobrih vladara iz Nerva-Antoninske dinastije. Imperator-filozof. Pravnik teoretičar i praktičar. Bio je prvi rimski car koji je imao savladara (Lucije Ver, umro 169). Trudio se da bude čovek u okolnostima velikih nesreća, a za vreme njegove vladavine imalo ih je i carstvo (ratovi, epidemije) i on lično (izgubio je devetoro od 14 dece iz braka sa svojom jedinom ženom). Tvorac je knjige Samome sebi, jednog od najslavnijih filozofskih dela svih vremena. Otac je Komoda, jednog od najgorih rimskih imperatora svih vremena. Poraz je tim veći što je Komoda lično obučavao za naslednika i uzeo ga za savladara posle smrti Lucija Vera, čime je prekinuo mudru tradiciju svojih dinastičkih prethodnika da naslednika bira usvajanjem.

(6) VESPAZIJAN
(69-79)
 
Začetnik Flavijanske dinastije. Veliki graditelj, koji je obnovio ono što je srušeno u građanskom ratu tzv "Godine četiri cara" (68-69) posle samoubistva zloglasnog imperatora Nerona. Uspostavio je red, napunio praznu državnu kasu, zaposlio siromahe i pomagao im. Bio je antički PR majstor i veličao je svoje uspehe. Voleo je da se o njemu lepo piše, nagrađivao je pisce, istoričare i oratore velikim svotama novca.  Uveo je taksu na uriniranje u javnim toaletima. Nasledili su ga prvo stariji sin vojskovođa Tit, a posle Titove smrti mlađi sin, kontroverzni apsolutista Domicijan.

(7) KLAUDIJE
(41-54)
Kaligulin naslednik, mucavi, ćopavi i nagluvi imperator, koji je pokazao izvanredne vladarske talente. Oslanjao se na civilnu upravu. Bio je uspešan istoričar, naučnik i pravnik. Voleo je da predsedava suđenjima. Zabranio je proskripcije i potkazivanja . Čuven je i po tome što nije imao sreće sa ženama, koje su ga motale oko prsta: Mesalina ga je otvoreno varala. Agripina je vladala iza njegovih leđa, i navodno ga otrovala. Verovatnije je da je ipak umro prirodnom smrću. Po njegovom životu snimljena je slavna TV serija Ja, Klaudije.

(8) DIOKLECIJAN
(284-305)
Potpuno je reformisao skoro propalo carstvo i zaveo red, okončavši Krizu trećeg veka (235-284). Principat, koji je odavno postao mrtvo slovo na papiru, zamenio je dominatom tj apsolutnom vlašću cara sa božanskim moćima. Uveo je tetrarhiju (podelio carstvo na četiri administrativne celine i uz sebe uveo tri savladara) i obezbedio državi vekove daljeg postojanja. Pokušao da obuzda divljanje cena administrativnim merama. Sam se povukao sa prestola, i postao jedini rimski car ikada koji je tako postupio. Jedina krupna mrlja u karijeri mu je to što je ostao zapamćen kao najveći progonitelj hrišćana u istoriji Rima – a krenuo je da ih proganja na nagovor Galerija, jednog od svojih savladara.

(9) KONSTANTIN VELIKI
(306-337)
Rodom iz Niša u Srbiji. Sin Konstancija Hlora, jednog od Dioklecijanovih tetrarhijskih savladara. Sposoban ratnik. Obrazovan i verski tolerantan car. Okončao je progone hrišćana, doneo Milanski edikt i proglasio hrišćanstvo jednom od državnih religija. Mnogi ga smatraju prvim hrišćanskim carem Rima. Na Bosforu je izgradio grad Novi Rim, tj Konstantinopolj, buduću prestonicu Istočnog carstva koje je trajalo sve do 1453. godine. Potpuno je odvojio vojsku od civilstva. Pobedivši savladare u dugotrajnom građanskom ratu, ukinuo je Dioklecijanovu tetrarhiju i sam zavladao Imperijom. Vezao je kolone za zemlju. Bio je poslednji stvarno veliki vladar Rimske imperije.

(10) JUSTINIJAN*
(527-565)
Istočnorimski car, koji je još nazivan Poslednjim Rimljaninom. Sredinom šestog veka nakratko je osvojio mnoga područja nekadašnjeg Zapadnog carstva, uključujući Rim. Taj njegov pokušaj restauracije moći i slave stare Imperije i kodifikacija celokupnog rimskog prava (Corpus Iuris Civilis) dovoljan su razlog da bude uvršćen među najznačajnije vladare Rimskog carstva – bilo Zapadnog bilo Istočnog. U istoriji je dugo bio ocrnjen jer je o njemu i njegovoj vezi sa caricom Teodorom pisao pristrasni istoričar, njegov savremenik Prokopije. Uspeo je da preživi obolevanje od kuge, koja je harala carstvom.

(11) NERVA
(96-98)
Kratkotrajan ali mudar vladar, kojeg je izabrao Senat posle ubistva cara Domicijana kojim je prekinuta Flavijanska dinastija. Začetnik slavne Nerva-Antoninske dinastije i bio je prvi od "petorice dobrih careva". Obnovio je dobre odnose cara sa Senatom posle Domicijanovog apsolutizma. Ukinuo Domicijanovu cenzuru.  Započeo krupne agrarne reforme i stvorio alimentarne fondove. Mudro usvojio vojskovođu Marka Ulpija Trajana kao naslednika. Umro od starosti.

(12) TIT
(79-81)
Stariji Vespazijanov sin-vojskovođa, drugi od trojice careva iz Flavijanske dinastije. Kratkotrajan ali u narodu i Senatu omiljen vladar. Spasilac postradalih u erupciji Vezuva koja je 79. godine uništila tri grada na području Napulja. Dovršio je Koloseum, čiju je gradnju započeo njegov otac. Razboleo se i umro.

(13) SEPTIMIJE SEVER
(193-211)
Poslednji veliki car iz doba principata, začetnik Severanske dinastije. Strog i sposoban vladar, ljubitelj prava, veliki osvajač.  U njegovo doba principat je sveden na mrtvo slovo na papiru. Septimije se u svemu oslanjao na vojsku, i dao joj krupne povlastice umesto da je zauzda nakon ubistva cara Pertinaksa i aukcijske prodaje carske funkcije Didiju Julijanu (jedan od najvećih skandala u istoriji Rima). Ovakva Septimijeva bolećivost, kao i značajno obezvređivanje novca da se pokriju ogromni troškovi povećanja brojnosti vojske i povećanja njihovih plata, postavilo je osnove za kasniju Krizu trećeg veka.

(14) AURELIJAN
(270-275)
Spasilac Rima u doba Krize trećeg veka i jedini stvarno dobar vladar iz ove epohe (235-284). Potukao secesioniste u Galiji i Palmiri i obnovio Imperiju u njenoj staroj veličini. Borio se protiv uzroka i posledica krize. Pokušao da obuzda hiperinflaciju. Pokušao da obuzda samovolju vojske. Njegovim ubistvom u dvorskoj zaveri sprečeno je okončanje haotičnog doba vladavine vojničkih careva koje je potrajalo do Dioklecijanovog dolaska na vlast 284. godine.

(15) VALENTINIJAN I
(364-375)
Poput Dioklecijana, shvatio je da mu je potreban savladar, i prvi je koji je administrativno podelio carstvo na zapadni i istočni deo. Sebi je uzeo zapadnu polovinu carstva, bratu Valensu dao je istočnu. Bio je hrišćanin ali verski tolerantan, sve dok se vera nije upražnjavala magijom i veštičarenjem. Bio je naklonjen siromasima, protivio se bogaćenju sveštenstva i prezirao aristokratiju. Pod njim je Imperija videla poslednje dane reda, mira i nekakvog blagostanja. Bio je sklon strašnim izlivima besa. Pukao mu je kapilar u glavi dok je vikao na jednu varvarsku delegaciju, od čega je i umro. Bio je začetnik Valentinijanske dinastije i jedini je njen značajan pripadnik.

JOŠ NEKI CAREVI VREDNI POMENA

(1) PERTINAKS
(193)
Car koji je došao na presto posle Komodovog ubistva. Hteo je da vlada umereno, po ugledu na pet slavnih careva Nerva-Antoninske dinastije (Nerva, Trajan, Hadrijan, Antonin Pije, Marko Aurelije), ali ga je ubila vojska posle samo nekoliko meseci, što je izazvalo krupan poremećaj u odnosima moći unutar Imperije. To je bio zametak vojnog samovlašća koje će kasnije dovesti do Krize trećeg veka.

(2) ALEKSANDAR SEVER
(222-235)
Mlad i pristojan vladar, poslednji iz Severanske dinastije. Oslanjao se na savete svoje majke, koja mu je bila regentkinja dok je on bio maloletan. Bio je voljen u narodu, i dao je sve od sebe da popravi štetu koju je napravio njegov sumanuti prethodnik, car Elagabal. Isprva je ratovao, a posle je ratove izbegavao, pa je došao u sukob sa vojskom, koja ga je i ubila, na vlast dovela tiranina Maksimina Tračanina i time započela zloglasnu Krizu trećeg veka.

(3) MAJORIJAN
(457-461)
 Poslednji zapadnorimski car koji je funkcionisao kao vladar, tj nije bio lutkica svojih varvarskih generala. Za četiri godine na tronu povratio je gotovo celu Hispaniju (Španiju), gotovo celu Galiju i najveći deo Balkana. Dok se spremao da povrati sever Afrike, protivnici i izdajnici su mu spalili flotu. Glave mu je došla zavera aristokrata-protivnika njegovih reformi, a ubio ga je njegov glavni general Ricimer, koji je potom postavio i smakao trojicu nevažnih, kratkoročnih careva. Posle Majorijanove smrti, Ricimer je postao de-fakto vladar, a Zapadno rimsko carstvo je zapalo u samrtni ropac i tiho umrlo 476. godine (po nekima 493. godine), praktično se utopivši u Vizigotsku državu.

(4) FILIP ARAPIN
(244-249)
 
Vojnički car iz doba Krize trećeg veka. Verski tolerantan car prema hrišćanima, toliko da ga neki istoričari smatraju prvim hrišćaninom na rimskom tronu. Ubijen u sukobu sa trupama uzurpatora Trajana Decija, koji je potom proglašen za cara.

 (5) JULIJAN OTPADNIK
(360-363)
Poslednji car iz konstantinijanske dinastije. Pokušao da poništi Konstantinovu versku reformu, poništi novostečene privilegije hrišćanstva i vaspostavi vladavinu paganštine. Bio je veoma obrazovan. Njegovi savremenici-istoričari su ga mnogo hvalili, dok drugi smatraju da se radilo o prosečnom vladaru. Ko god da je u pravu, Julijan Otpadnik u najmanju ruku nije uspeo da ostvari svoj potencijal jer je suviše kratko bio na vlasti: ubijen je kopljem u bici sa Persijancima jer nije stavio oklop.

(6) 
GALIJEN
(253-268)
Jedinstven po tome što je tokom Krize trećeg veka uspeo da vlada čak 15 godina (prosek vladavine 22 cara iz tog perioda bio je dve i po godine). Bio je sposoban državnik i ratnik, ali i težak tragičar, s obzirom na okolnosti koje su ga sputavale - tokom njegove vladavine, haos u zemlji bio je na vrhuncu. Uspešno je branio carstvo od naprestanih napada varvara, ali je izgubio dve ogromne provincije, Galiju i Palmiru, koje su se otcepile od Rimskog carstva. Doneo je prvi edikt o verskoj toleranciji prema hrišćanima. Već po neslavnoj tradiciji Krize trećeg veka, ubili su ga dvorski zaverenici koji su na vlast doveli Klaudija II, kasnije nazvanog Gotski.

NAJGORI RIMSKI CAREVI

(1) KALIGULA
(37-41)
Treći car iz Julijevsko-Klaudijevske dinastije. Došao na vlast posle omraženog Tiberija, i u prvih osam meseci je delovao kao pristojan car. Ispostavilo se da je mnogo, mnogo gori od Tiberija - bio je incestuozni sadista, rasipnik, tiranin i verovatno mentalni bolesnik. Proganjao je senatore, podsticao potkazivanje, terao robove da potkazuju gospodare. Spavao je i privatno i javno sa svoje tri sestre, među kojima je bila Neronova majka Agripina. Hteo je da bude poštovan kao božanstvo. Navodno je hteo svoga konja da proglasi za senatora, što je bio odraz njegovog prezira prema Senatu. Ubijen je u zaveri. Nasledio ga je Klaudije.

(2) NERON
(54-68)
Peti i poslednji car iz Julijevsko-Klaudijevske dinastije. Razmaženi, raspusni umetnik, koji je zanemarivao vladarske dužnosti i koji je svojim načinom života nervirao aristokratiju. Vrlo iskvaren i surov čovek, koji je ubio svoju majku Agripinu, svoga učitelja Seneku, svoju ženu Oktaviju a verovatno i ljubavnicu Popeju sa kojom je čekao dete. Ubijao je aristokrate i činovnike bez suđenja. Vratio je proskripcije, koje je ukinuo Klaudije. Postao je ozloglašen kao navodni izazivač velikog požara u Rimu 64. godine. Krivicu za požar bacio je na hrišćane i proganjao ih. Senat ga je praktično osudio na smrt, pa je izvršio samoubistvo, okončao dinastiju, posle čega je usledila zloglasna "Godina četiri cara" (68-69).

(3) KOMOD
(177/180-192)
Sin Marka Aurelija, njegov savladar od 177. godine, poslednji car iz Nerva-Antoninske dinastije, crna ovca posle slavnog doba "pet dobrih careva". Bio je sve suprotno od svoga oca. Prezirao je filozofe, veličao fizičku snagu, divio se Herkulu, nastupao kao gladijator u areni, gde je sadistički ubijao životinje ali i ljude u nameštenim borbama. U svojoj grandomaniji, izigravajući novog osnivača Rima, promenio je imena Rima, Senata, rimskih legija, svih dana i meseci u godini. Naredio je ubistvo rođene sestre Lusile, zato što je digla bunu protiv njega. Ubio ga je u zaveri njegov rvački sparing-partner Narcis, poslednjeg dana 192. godine, kada je planirao da objavi dolazak nove godine - u areni, kao gladijator. Posle njegove smrti usledila je "Godina petorice careva" (193).

(4) KARAKALA 
(198/211-217)
Sadistički sin Septimija Severa, koji je na majčine oči ubio svog brata-savladara Getu jer ga nije podnosio. Putovao je sa vojskom, ali ne da bi upoznavao provincije kao Hadrijan, već da bi uterivao strah u kosti. Opljačkao je Aleksandriju (215. g) i masakrirao hiljade njenih žitelja jer je čuo da mu se podsmevaju zbog bratovljevog ubistva. 
Vojnicima je dao veće povlastice nego njegov otac. Doneo je edikt o davanju državljanstva svim stanovnicima Imperije, ali samo da bi proširio poresku bazu i povećao poreske prilive. Izgradio je lepa javna kupatila u Rimu, i to je jedina pozitivna stvar po kojoj se on pamti. Ubijen je u vojnom pohodu, dok je pišao u grmlju, a glave mu je došao neki nezadovoljni vojnik, iza kojeg su stajali zaverenici na čelu sa budućim, kratkotrajnim carem Makrinom (217-218).

(5) HONORIJE
(393/395-423)
Nesposobni, razmaženi, bahati, povodljivi sin cara Teodosija I koji je utro put propasti Zapadnog rimskog carstva naredivši ubistvo sopstvenog zaštitnika, poluvarvarskog vojskovođe Stilihona (408 g.). Ova bezumna likvidacija, plod intriga dvorskog evnuha, ostavila je Italiju bez ionako oslabljene odbrane, pa su Rim osvojile i opljačkale trupe vizigotskog kralja Alariha (410) posle dvogodišnje opsade, strašne gladi i kanibalizma među stanovništvom. Honorije je vladao trideset godina i sa svojim udvoricama – zaverenicima protiv izuzetno sposobnog Stilihona – gotovo je upropastio državu, a Alarihov gnev je navukao naređenjem da se pobiju žene i deca rimskih varvarskih saveznika-federata. Zapadno carstvo je u doba Honorija prvo ostalo bez Britanije (posledica velikog varvarskog prelaska Rajne 406 g i desetkovane vojske), a onda i bez dobrih delova Hispanije i Galije. Honorije je bio omrznut u gladnom i osiromašenom narodu, a rimska aristokratija se nije osvrtala preterano za tragediju običnog čoveka. 

(6) VALENTINIJAN III
(424-455)
Još jedan vanredno nesposobni, razmaženi zapadnorimski vladar iz Teodosijanske dinastije. Najbolji deo njegove vladavine bio je onaj dok je umesto njega, dok je bio maloletan, vladala njegova majka Gala Plasidija, ćerka cara Teodosija I, tokom čijih su igara moći sa tri moćna rimska generala Vandali na čelu sa Genzerikom uspeli da osvoje severnu Afriku, žitnicu carstva. Kada je preuzeo tron, Valentinijan III se suočio sa najezdom Huna pod vođstvom Atile, koja je Zapadnom carstvu nanela katastrofalnu štetu. U bici na Katalaunskim poljima (451), Hune je zaustavio legendarni master militium Flavije Ecije. Potom je Valentinijan III ponovio Honorijevu istorijsku grešku: ubio je Ecija, sopstvenog vojskovođu i zaštitnika, i to svojom rukom, pod uticajem intriga. Ovaj sumanuti čin koštao ga je života u prvoj narednoj dvorskoj zaveri, a Rim je koštalo nove varvarske najezde, osvajanja i pljačke (455). I ta nova pljačka, koju su izveli Genzerikovi Vandali iz Afrike, bila je daleko gora i dugotrajnija od one Alarihove iz 410. godine. Valentinijan III je nažalost, vladao trideset godina kao i Honorije, dodatno uništivši državu, čiju su teritoriju dobrano raskomadali varvari i uzurpatori. Za to vreme je rimskom papi dao krupna ovlašćenja.

(7) ELAGABAL
(218-222)
Antički transseksualac. Maloletan, raspustan, bizaran car iz Severanske dinastije. Rimljanima je pokušao da nametne sirijskog boga sunca kao vrhovno božanstvo. Radio je šta je hteo: oženio se jednom vestalkom (što nije bilo moguće, jer vestalke su morale biti u celibatu) a potom hteo da postane muž jednom gladijatoru. Hteo je da promeni pol i postane žensko. Ubijao je neistomišljenike. Navodno je od carske palate napravio kupleraj. Ubijen je i obezglavljen zajedno sa majkom, koja je suštinski vladala umesto njega. Na tron je doveden maloletni Aleksandar Sever.

(8) TIBERIJE
(14-37)
Mračni, depresivni, povučeni i nesrećni car, naslednik Oktavijana Avgusta. Bio je vrlo sposoban vladar koji nije želeo da vlada. Posle niza ličnih tragedija i optužbi da je skrivio smrt vojskovođe Germanika, jedno vreme se povukao na ostrvo Kapri i faktički prepustio vlast prefektu Sejanu. U poslednjim godinama vladavine se od umerenjaka pretvorio u paranoičnog zlotvora, pošto je saznao da mu Sejan, njegov najpoverljiviji čovek, radi o glavi. Iako omrznut zbog proskripcija i ubistava nepravedno optuženih, ostavio je punu državnu kasu i izbegao da ga Senat posthumno osudi na zaborav i brisanje iz spiska vladara (kao što se to desilo Neronu, Domicijanu, Komodu, Elegabali i još nekim zloglasnim carevima). Nasledio ga je Kaligula, koji ga je daleko nadmašio u nedelima.

(9) DOMICIJAN
(81-96)
Mlađi Vespazijanov sin. Kontroverzni vladar, oko kojeg istoričari lome koplja. Bio je prosvećeni apsolutista. Hteo je da vrati zlatno doba Avgusta i smatrao da se to može samo čvrstom rukom u svim oblastima. Sa jedne strane je ograničio slobodu govora i ograničio prava Senata a sa druge strane je navodno gotovo iskorenio korupciju. 
Vojska ga je volela, a ni u narodu nije bio nepopularan. Organizovao je raskošne predstave a potom je od aristokratije nasilno pozajmljivao pare da pokrije troškove. Ubijen je u zaveri senatora i aristokrata, i time je okončana vladavina Flavijanske dinastije. Senat je potom na vlast doneo starijeg činovnika Nervu, kojim je započela era "petorice dobrih careva" i Nervo-Antoninske dinastije.

(10) MAKSIMIN TRAČANIN
(235-238)
Tiranin s kojim je počela era vojničkih careva i Kriza trećeg veka. Fizički div od čoveka. Pokušavao je da guši velike bune protiv svoje vlasti. Okrenuo je protiv sebe Senat. Na kraju su ga ubili sopstveni vojnici.

(11) TRAJAN DECIJE
(249-251)
Vojnički car iz doba Krize trećeg veka koji je uzurpirao vlast Filipa Arapina i ubio ga. Decije je prvi rimski vladar koji se rodio na tlu današnje Srbije. Postao je, međutim, ozloglašen zbog progona hrišćana. Ubijen u ratu sa Gotima.

(12) KARIN
(283-285)
Poslednji car iz doba Krize trećeg veka. Savremenici su ga ubrajali među najgore rimske careva ikada, što je možda i proizvod propagande cara Dioklecijana koji ga je svrgnuo. Pripisivane su mu brojne seksualne avanture sa suprugama senatora. Sigurno je samo da je bio izuzetno veliki rasipnik. Prema jednoj priči ubio ga je jedan vojnik u bici sa Dioklecijanovim trupama. Prema drugoj, manje verovatnoj ali zabavnijoj priči, Dioklecijan mu je poštedeo život samo da bi ga potom ubio jedan senator s čijom je ženom Karin spavao.

(13) DIDIJE JULIJAN
(193)
Korumpirani senator koji je dozvolio sebi da kupi funkciju rimskog cara na aukciji koju je organizovala Pretorijanska garda nakon ubistva cara Pertinaksa. Vladao je izuzetno kratko i nije imao nikakvu moć, jer je Senat ubrzo shvatio kako je on došao na vlast. Potom je ubijen.

(14) 
VALENS 
(364-378)
 Istočnorimski savladar Valentinijana I, njegovog brata koji je vladao zapadnom polovinom carstva. Imao je neke dobre ljudske osobine, ali ja bio slab i kao državnik i vojskovođa, što je dovelo do štete sa nesagledivim posledicama po budućnost imperije. Pustio je Gote, izbegle pod najezdom Huna, da se sklone na područje današnje Bugarske. Međutim Rimljani su ih šiknirali, pa su se Goti pobunili i izbio je rat. Na posletku je Valens krenuo s vojskom da ih uništi. Poginuo je, međutim, u Bici kod Hadrijanopolja (378) u kojoj je rimska vojska pretrpela gubitak od kojeg se nikada nije oporavila (veličina ovog poraza poredi se sa strahotnim porazom Rimljana u bici kod Kane u Drugom punskom ratu, 216 g. pne), a Goti su se našli u poziciji koja će im tri decenije kasnije omogućiti da ugroze srce imperije - Italiju i sam Rim. 


(15)
 TEODOSIJE I (379-395) 
Poslednji zajednički vladar Zapadnog i Istočnog carstva. Neki ga nazivaju Velikim, verovatno zbog zasluga za hrišćanstvo. U suštini je bio tragičar. Posle Gotskog rata i strašnog Valensovog poraza u Bici kod Hadrijanopolja (378) postao je vladar istoka. Pacifikovao je varvare tako što im je dopustio da se nasele na teritoriji Imperije, i dao im je pravo na autonomne vojne jedinice u sklopu rimske vojske, što se negativno odrazilo na njenu disciplinu i lojalnost. Vodio je dva skupa građanska rata, uglavnom iz teoloških motiva (hrišćanstvo protiv paganštine) a sa ciljem očuvanja jedinstva države, i na posletku je postao zajednički vladar obe njene polovine. Iako načelno pravičan, bio je sklon napadima besa. Godine 390, u jednom takvom napadu, naredio je kažanjavanje Solunjana, učesnika bune protiv gotskog garnizona u tom gradu. Ubrzo se pokajao i naređenje povukao, ali bilo je prekasno. Zbog masakra u Solunu (7000 mrtvih), došao je u sukob sa moćnim milanskim episkopom Ambrozijem, koji ga je primorao da se pokaje. Dotle verski uglavnom tolerantni Teodosije počeo je da se pokorava interesima hrišćanske crkve. Hrišćanstvo je proglasio jedinom državnom religijom, zabranio je upražnjavanje paganštine i javno i privatno, i nije činio ništa da spreči uništavanje paganskih hramova širom Imperije. Umro je neočekivano, a pred smrt je ostavio zapadni deo carstva sinu Honoriju (13 godina) a istočni deo carstva sinu Arkadiju (19 godina). Dve polovine Imperije su nadalje funkcionisale kao praktično zasebne države, pod upravom Teodosijevih nesposobnih sinova.

субота, 15. април 2017.

Tuđin: Od Osmog putnika do Prometeja, i nazad

Ogroman publicitet i izuzetno visoka očekivanja pratili su stvaranje prednastavka filma Tuđin/Osmi putnik, petog u istoimenom serijalu, pošto je 2009. godine objavljeno da će dotični prednastavak, kasnije nazvan Prometej, snimati Ridli Skot, jedan od najcenjenijih majstora režije, kojem je holivudski studio Tventi senčeri foks dao odrešene ruke da kao autor originalnog filma iz 1979. godine ubrizga svežu krv u posustalu franšizu. Skot je isprva planirao samo da producira novog Tuđina a da režiju poveri drugome, ali je Foks kao vlasnik prava to odbio, rekavši da će stati iza projekta samo ako Skot bude režirao. Posle decenija uskogrudosti i konzervativnosti čelnika studija, koja je, sa časnim izuzetkom Tuđinaca/Osmog putnika 2 Džejmsa Kamerona, proizvela umetnički uštrojene nastavke (zlosrećni Tuđin3/Osmi putnik 3 Dejvida Finčera i formularni Tuđin: Uskrsnuće/Osmi putnik 4: Uskrsnuće Žana Pjera Ženea), i omraženi krosover serijal Tuđin protiv Predatora/Osmi putnik protiv Predatora, tretman Ridlija Skota bio je bez presedana. Sjaj njegove zvezde, producentska moć i ugled tvorca slavnog originala bili su toliko snažni da mu je, u doba apsolutne dominacije studija u holivudskoj A produkciji, dozvoljeno da napravi film blokbasterskih razmera koji, sa svojim horor elementima, ne samo što ne mora da bude „gledljiv za celu porodicu“, već nema ni obavezu da sadrži dva ključna elementa na koje se serijal uvek oslanjao – naslovno vanzemaljsko čudovište (dizajnersko remek-delo Hansa Rudija Gigera), i lik pilota-oficira Elen Ripli (najslavnija uloga glumice Sigurni Viver). Skotovo ime prodavalo je sve, pa i vrlo riskantnu ideju da Prometej bude, koliko god je to moguće, film za sebe, sa radnjom smeštenom u univerzum serijala, ali bez direktne veze sa njegovom radnjom. Već na osnovu spektakularnog prvog trejlera mnogi su se ponadali da će novi Skotov film biti na tragu kvaliteta originala, kojeg je on snimio 33 godine ranije i koji ga je lansirao među najveće svetske režisere.