субота, 10. децембар 2016.

Lista 100 meni najdražih pesama grupe The Rolling Stones, povodom izlaska njihovog novog albuma BLUE AND LONESOME


The Rolling Stones se vraćaju na scenu sa novim albumom Blue And Lonesome posle 11 godina pauze tokom koje su išli na turneje, objavljivali žive albume, kompilacije i biografije, a tokom koje je rokenrol u svetu počeo da izlazi iz mode (barem što se mejnstrima tiče) a njegovi ključni stvaraoci da odlaze bogu na istinu. Bluzerski Blue And Lonesome, album pun života i spontanosti i sa tužnim nazivom, pojavljuje se na kraju sumorne 2016. godine čija su glavna obeležja smrt velikih imena muzike, filma i generalno kulture, kao i pucanje šavova u svetu kakav smo poznavali. Drago mi je da su The Rolling Stones živi i zdravi, da su i dalje u stanju da snime odličan album, da su u nepovoljnim ekonomskim okolnostima za muzički biznis u stanju da prodaju taj album u 100.000 primeraka u Velikoj Britaniji za samo nedelju dana i da, kao nekada, zasednu na čelnu poziciju liste najprodavanijih, i povodom te lepe vesti odlučio sam da se prisetim svih onih pesama Stonesa koje su mi prirasle za srce od vremena kad sam počeo da ih slušam kao tinejdžer, neke 1988. godine recimo, pa do dana današnjeg. Pred vama je lista 100 meni najdražih pesama Stonesa, a raspored nije zabetoniran već je plod trenutnog raspoloženja. Pošto još nisam dovoljno odslušao Blue And Lonesome, sa tog albuma sam na listu uključio samo jednu pesmu, koja je na poslednjem mestu. Ako ikada budem obnavljao listu, na njoj će sigurno biti još neka pesma odatle a ova će se popeti više dok će neka druga otpasti. Sa ovom listom želim da podstaknem čitaoce mog bloga da i sami naprave svoje liste i podsete se koje su im pesme Stonesa uticale na život, formiranje muzičkog ukusa, itd.





        1.  Gimme Shelter
[Let It Bleed, 1969]
         2.  Wild Horses
[Sticky Fingers, 1971]
      3.   Sympathy For The Devil
[Beggar’s Banquet, 1968]
      4.   Paint It, Black
[UK single/Aftermath USA, 1966]
      5.   Beast Of Burden
[Some Girls, 1978]
      6.   (I Can’t Get No) Satisfaction
[UK single/Out Of Our Heads USA, 1965]
      7.   Mother’s Little Helper
[Aftermath UK, 1966]
       8.   Out Of Time
[Aftermath, 1966]
       9.   Let’s Spend The Night Together
[UK single/Between The Buttons USA, 1967]
      10.   Tumbling Dice
[Exile On Main Street, 1972]
     11.   Under My Thumb
[Aftermath, 1966]
     12.   Jumping Jack Flash
[single, 1968]
      13.   Miss You
[Some Girls, 1978]
       14.   Start Me Up
[Tattoo You, 1981]
     15.   Sweet Virginia
[Exile On Main Street, 1972]
     16.   Almost Hear You Sigh
[Steel Wheels, 1989]
    17.   She’s A Rainbow
[Their Satanic Majesties’ Request, 1967]
     18.   Angie
[Goat’s Head Soup, 1973]
      19.   Heart Of Stone
[Out Of Our Heads UK/The Rolling Stones Now! USA, 1965]
        20.   The Last Time
[UK single/Out Of Our Heads USA, 1965]
       21.   Ruby Tuesday
[UK single/Between The Buttons USA, 1967]
       22.   Moonlight Mile
[Sticky Fingers, 1971]
       23.   Love In Vain
[Let It Bleed, 1969]
      24.   Fool To Cry
[Black And Blue, 1976]
     25.   Get Off My Cloud
[UK single/December’s Children USA, 1965]
    26.   Just My Imagination (Running Away With Me)
[Some Girls, 1978]
     27.   Doo Doo Doo Doo Doo (Heartbreaker)
[Goat’s Head Soup, 1973]
       28.   Sister Morphine
[Sticky Fingers, 1971]
     29.   Brown Sugar
[Sticky Fingers, 1971]
      30.   You Can’t Get Always Get What You Want
[Let It Bleed, 1969]
      31.   One Hit (To The Body)
[Dirty Work, 1986]
      32.   She Was Hot
[Undercover, 1983]
     33.   Bitch
[Sticky Fingers, 1971]
       34.   No Expectations
[Beggar’s Banquet, 1968]
       35.   Dead Flowers
[Sticky Fingers, 1971]
       36.   Can’t Be Seen
[Steel Wheels, 1989]
      37.   Rocks Off
[Exile On Main Street, 1972]
     38.   Neighbours
[Tattoo You, 1981]
      39.   Lady Jane
[Aftermath, 1966]
     40.   Memory Motel
[Black And Blue, 1976]
      41.   Out Of Control
[Bridges To Babylon, 1997]
    42.   Waiting On A Friend
[Tattoo You, 1981]
     43.   Honky Tonk Women
[single, original version ‘Country Honk’ on Let It Bleed, 1969]
     44.   Undercover Of The Night
[Undercover, 1983]
      45.   Rock And A Hard Place
[Steel Wheels, 1989]
      46.   Midnight Rambler
[Let It Bleed, 1969]
     47.   Worried About You
[Tattoo You, 1981]
      48.   Shine A Light
[Exile On Main Street, 1972]
       49.   Time Waits For No One
[It’s Only Rock ’n’ Roll, 1974]
      50.   No Use In Crying
[Tattoo You, 1981]
      51.   Thru And Thru
[Voodoo Lounge, 1994]
     52.   Time Is On My Side
[The Rolling Stones No2/12x5 USA, 1964]
     53.   It’s All Over Now
[UK single/12x5 USA, 1964]
       54.   Mixed Emotions
[Steel Wheels, 1989]
       55.   Anybody Seen My Baby
[Bridges To Babylon, 1997]
   56.   It’s Only Rock ‘n’ Roll (But I Like It)
[It’s Only Rock ’n’ Roll, 1974]
    57.   Love Is Strong
[Voodoo Lounge, 1994]
    58.   Terifying
[Steel Wheels, 1989]
      59.   Too Much Blood
[Undercover, 1983]
    60.   I’m Free
[Out Of Our Heads UK/December’s Children USA, 1965]
    61.   Everybody Needs Somebody To Love
[The Rolling Stones No2 UK/The Rolling Stones Now, 1964]
      62.   As Tears Go By
[UK single/December’s Children, 1965]
      63.   Tell Me
[The Rolling Stones UK/England’s Newest Hitmakers, 1964]
      64.   Sweet Neocon
[A Bigger Bang, 2005]
       65.   Dance (Pt 1)
[Emotional Rescue, 1980]
       66.   Rain Fall Down
[A Bigger Bang, 2005]
      67.   Let It Bleed
[Let It Bleed, 1969]
       68.   Hang Fire
[Tattoo You, 1981]
      69.   Melody
[Black And Blue, 1976]
    70.   Winter
[Goat’s Head Soup, 1973]
       71.   Respectable
[Some Girls, 1978]
      72.   Yesterday’s Papers
[Between The Buttons, 1967]
     73.   Play With Fire
[UK single B side/Out Of Our Heads USA, 1965]
      74.   Shattered
[Some Girls, 1978]
        75.   Moon Is Up
[Voodoo Lounge, 1994]
       76.   Heaven
[Tattoo You, 1981]
       77.   Far Away Eyes
[Some Girls, 1978]
      78.   Salt Of The Earth
[Beggar’s Banquet, 1968]
       79.   Plundered My Soul
[Exile On Main Street Deluxe Editon – bonus CD, 2010]
       80.   I Got The Blues
[Sticky Fingers, 1971]
       81.   All Down The Line
[Exile On Main Street, 1972]
       82.   Ain’t Too Proud To Beg
[It’s Only Rock ‘n’ Roll, 1974]
      83.   Down In The Hole
[Emotional Rescue, 1980]
       84.   We Love You
[single, 1967]
       85.   Monkey Man
[Let It Bleed, 1969]
      86.   Citadel
[Their Satanic Majesties’ Request, 1967]
    87.   Sittin’ On A Fence
[Flowers, 1967]
      88.   Not Fade Away
[UK single/England’s Newest Hitmakers USA, 1963]
      89.   Street Fighting Man
[Beggar’s Banquet, 1968]
        90.   Dancing With Mr D.
[Goat’s Head Soup, 1973]
     91.   Sex Drive
[Flashpoint, 1991]
       92.   Star Star
[Goat’s Head Soup, 1973]
       93.   2000 Light Years From Home
[Their Satanic Majesties’ Request, 1967]
        94.   Connection
[Between The Buttons, 1967]
       95.   Rough Justice
[A Bigger Bang, 2005]
     96.   Let It Loose
[Exile On Main Street, 1969]
        97.   She Smiled Sweetly
[Between The Buttons, 1967]
       98.   Laugh, I Nearly Died
[A Bigger Bang, 2005]
      99.   Sweet Black Angel
[Exile On Main Street, 1972]
       100  .Hate To See You Go
[Blue And Lonesome, 2016] 

четвртак, 27. октобар 2016.

Predstavljanje monografije IZGUBLJENI SVETOVI SRPSKOG FILMA FANTASTIKE na festivalu Hrizantema u Subotici, 30. oktobra

Obaveštavam javno mnjenje da ću od petka 28. oktobra do nedelje 30. oktobra boraviti u Subotici, na festivalu horor i fantastičnih filmova Hrizantema. Povod mog gostovanja na ovoj manifestaciji je predstavljanje dvojezične monografije Izgubljeni svetovi srpskog filma fatastike koju sam napisao sa Draganom Jovićevićem, a koju je prošle godine objavio Filmski centar Srbije. Promocija knjige je zakazana za nedelju 30. oktobar u Art bioskopu Lifka, i počeće u 19 sati. Gost Hrizanteme je i majstor specijalnih efekata Miroslav Lakobrija - poznat po radu na filmovima Život i smrt porno bande, Srpski film, TT Sindrom, Zona mrtvih, Mamula, i sa mnom suosnivač Festivala srpskog filma fantastike (FSFF). Lakobrija će dan ranije (subota, 19 sati) prezentovati svoje umeće sa maskama i efektima u Filmskom klubu Orijent.  





 

петак, 21. октобар 2016.

Prikaz tematske zbirke HAARP I DRUGE PRIČE O TEORIJAMA ZAVERE (Paladin, 2014) i moje istoimene novele na sajtu Onlinečitaonica


Goran Skrobonja je u poslednjih sedam godina preko svoje izdavačke kuće Paladin objavio šest tematskih zbirki sa originalnim pričama, naručenim za tu priliku od žanrovskih ali i mejnstrim pisaca. Moje priče su učestvovale u tri takve zbirke, uključujući poslednju, HAARP I DRUGE PRIČE O TEORIJAMA ZAVERE, koja se pojavila 2014. godine. Ta priča je zapravo novela (85 strana!), daleko je najduža u zbirci i nosi isti naziv kao ona. Iako je tema zbirke veoma aktuelna i sada, kao i onda kad se pojavila, zbog poplava u Srbiji koje su bile okidač nekoliko veoma rasprostranjenih teorija zavere (uključujući onu o HAARP-u u Beljini kao tobožnjem izazivaču katastrofe iz maja 2014), ovo vredno i obimno izdanje dobilo je u prethodne dve godine samo dva prikaza, i to na blogovima iz krugova žanrovske proze (blogovi The Cult of Ghoul i Svet Agarte). Pre nedelju dana pojavio se treći prikaz - kao grom iz vedra neba - na sajtu Onlinecitaonica, koji je orijentisan na šire polje književnosti. (veb stranica: https://onlinecitaonica.wordpress.com/2016/10/15/haarp-i-druge-price-o-teorijama-zavere-priredio-goran-skrobonja/). Najviše prostora u prikazu dobila je moja novela HAARP i druge priče. U jednom trenutku, kritičar je za nju pomenuo izraz "roman", što nije daleko od istine. Neko procenjuje da li je nešto roman po broju strana a neko procenjuje po tome koliko je radnja kompleksna. Istina je da sam ja, dok sam pisao HAARP i druge priče u glavi zaista imao roman, i to po oba kriterijuma, ali nisam mogao uredniku da predam 150 šlajfni teksta za izdanje koje je ipak - zbirka priča i u kojoj učestvuje tridesetak autora. Zato sam svoje ambicije morao da svedem na ono što se nalazi u noveli, na 85 šlajfni (80 strana fizički). U međuvremenu sam ovaj tekst proširio u roman, čiji je radni naziv VREME KIŠA I ZAVERA. Nadam se da ću uskoro moći da saopštim ime izdavača...

уторак, 4. октобар 2016.

VELIKO SPREMANJE BLOGA

Ćelavi bloger ispod sutomorskog HAARP-a.

Letos mi dojadila duga kosa, pa sam je skinuo skroz. Promena mi je prijala - ne valja kad te ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Onda mi je dojadilo da na ovom blogu, koji bi trebalo da je moja lična karta na internetu, gledam rubrike koje uopšte ne odražavaju moj sadašnji rad. Zato sam uzeo metlu, pa sam počistio i pospremio, a ponegde sam i okrečio. Neke rubrike su dodate, neke su spojene, a neke su uklonjene, poput one sa podacima o mestima na kojima se može kupiti moja zbirka "Godine u magli", i one o vrlom izdavaču zbirke, Niškom kulturnom centru, koji se nimalo nije potrudio oko njene promocije i distribucije. Blog je sada generalno organizovan tako da nije samo u službi predstavljanja te moje davno objavljene knjige, već je naglasak stavljen na čitav moj rad kao pisca, muzičkog/filmskog esejiste, istoričara i prevodioca. Pojedini noseći tekstovi su preuređeni i osveženi, uključujući moju biografiju, a dvojezična monografija Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike, koju sam napisao sa Draganom Jovićevićem, dobila je zasebnu prezentaciju, kako valja i trebuje. Kuća je skoro kao nova, još samo da se ovde raskomotim i pišem češće.

Jesam li ja to ovde objavio dva posta za samo dva dana? Neverovatno...

Dosada ubija,


понедељак, 3. октобар 2016.

Džejms Balard - High Rise [prevedeni odlomak iz romana]


Džejms G. Balard (1930-2009) jedan je od onih velikih savremenih pisaca koji zaslužuje da bude više prevođen na srpski jezik, makar i zato što je jedan engleski pridev, ballardian, dobio ime po njegovim jedinstvenim opisima napuštenih ljudskih naseobina. Balard, koji je uvek sebe ponosno smatrao piscem naučne fantastike, redak je primer književnika koji je iz žanrovskog miljea, stalnim iskušavanjem granica na tematskom i formalnom nivou, uspeo da se probije u svet visoke književnosti. Balard je već na samom početku karijere rušio žanrovske konvencije sa trilogijom postapokaliptičnih romana Potopljeni svet/The Drowned World (1962), The Drought/Suša (1965) i Kristalni svet/The Crystal World/Kristalni svet (1966) i pričama kao što su Glasovi vremena/The Voices of Time (1960) i The Concentration City/Grad koncentracije (1957); potom se sa čuvenom zbirkom "kondenzovanih romana" Atrocity Exhibition/Izložba grozote (1970), zbirkom priča Vermilion Sends/Vermilion Sands (1971) i trilogijom romana urbane apokalipse Sudar/Crash (1973), Concrete Island/Betonsko ostrvo (1974) i High Rise/Soliter (1975) okrenuo radikalnim eksperimentima na planu forme i radikalnom pogledu na ljudsku rasu, da bi na posletku ušao u mejnstrim sa nagrađivanim ratnim romanom Carstvo sunca (1984) i distopijskim krimnalističkim romanima kao što su Cocaine Nights/Kokainske noći (1996) i Super Cannes/Iznad Kana (2000). 


Domaća publika se, nažalost, na kašičicu i sa velikim razmacima upoznavala sa vrlo osobenim, ali konzistentno kvalitetnim opusom ovog britanskog proznog velikana XX veka. Balardov rani biser Potopljeni svet, jedno od najznamenitijih ostvarenja tzv novog talasa naučne fantastike (u sklopu kojeg su stvarali Filip K. Dik, Ursula Legvin, Robert Silverberg, Rodžer Zelazni, Semjuel Dilejni i drugi), objavljen je krajem sedamdesetih godina u ediciji naučnofantastičnih romana Kentaur. Zagrebačka Mladost je desetak godina kasnije, u jednoj izdavački liberalnijoj klimi, objavila fascinantni, kontroverzni Sudar  - po kojem će Dejvid Kronenberg (David Cronenberg) 1996. godine snimiti podjednako kvalitetan film - a jugoslovensko izdanje tog romana će se pamtiti po izuzetno koncipiranoj naslovnici Igora Kordeja i neadekvatnom prevodu Predraga Raosa. Mnogo, mnogo kasnije, beogradska Čarobna knjiga je reizdala ovaj Balardov biser u novom prevodu, a objavila je i njegov bestseler Carstvo sunca po kojem je Stiven Spilberg (Steven Spielberg) 1987. godine snimio istoimeni film sa mladim Kristijanom Bejlom u glavnoj ulozi. Sredinom prošle decenije, otprilike kada je Čarobna knjiga izbacila na tržište Sudar i Carstvo sunca, beogradska Fabrika knjiga je objavila Balardovu zbirku priča Četvorodimenzionalni košmar (1963),  i to ponajviše zato što se u njoj nalazi Balardovo remek-delo, znamenita novela Glasovi vremena.

четвртак, 21. јул 2016.

The Stranglers 1990-2012: Pad i uspon gildfordskih davitelja (5/5)


Peti deo
TAMO GDE SU GORELI MOSTOVI


TURNEJA NAS JE ODRŽALA
Album Suite XVI, koji je ponovio pa i nadmašio uspeh Norfolk Coast, bio je katapult za novu turneju Stranglersa, na kojoj se bend skoncentrisao na pesme sa ta dva albuma i na one iz perioda 1977-1981 (uz pokoju stvar iz druge polovine osamdesetih, uključujući neizbežnu Always The Sun). Ovakva orijentacija sasvim je razumljiva, budući da je publika dolazila na koncerte upravo zbog tih pesama, a ne zbog onih koje su napisali Pol Roberts i Džon Elis, članovi iz vremena koja su za grupu bila nesrećna i neuspešna. Međutim, odbegli, originalni davitelj Hju Kornvel je svoje bivše kolege zbog takve strategije stalno bockao (i još ih bocka) preko medija, iako polovinu njegovog koncertnog repertoara čine stare pesme Stranglersa. Štaviše, na omotu trostrukog živog albuma People, Places, Pieces i njegovog jednostrukog parnjaka Dirty Dozen (2006) otišao je tako daleko da je svoje ime ispisao stilizovanim rukopisom sa logoa bivše grupe! Slično je uradio i na omotu sledećeg studijskog albuma Hooverdam (2008), a tom prilikom je za sajt Pennyblack (2009) izjavio bez uvijanja: „Najveći mi je izazov (u poslednjih deset godina karijere) da zaradim za život. Teško je ovde, i morao sam sebe ponovo da pronađem, da ponovo sebi nađem robnu marku. Stranglersi su bili, i još jesu, veoma jaka robna marka.

Davitelji su u Evropi imali velikog uspeha. U šest godina koliko je prošlo između Suite XVI i za sada poslednjeg albuma Giants (2012), svirali su gotovo neprestano, pri čemu je bubnjar Džet Blek nekoliko puta ispadao iz stroja zbog bolesti. Kako je izjavio za Mojo (2000), kada je Bog delio zdravlje on nije bio među privilegovanima. „Darovao” mu je astmu, a kasnije dijabetes. U 2007. godini je imao pauzu zbog preskakanja srca, a kada se vratio za bubnjarsku stolicu morao je da izbegava duga putovanja. Sredinom 2008. je opet pauzirao zbog stezanja u grudima. Zbog svega toga, vrlo vitalni Žan Žak Burnel počeo je javno da kontemplira na temu smrtnosti i neumitnosti kraja svog benda. Uoči turneje 2008/2009 je izjavio za Hull Daily Mail da niko u Stranglersima „ne postaje mlađi”, da Blek sada ima 70 godina i da grupa bez njega verovatno neće ići dalje.
„Raspamećuje me činjenica da on nastavlja da svira koncerte od po 90 minuta”, izjavio je Burnel za Metro.co.uk (2009). „Par puta mu je bilo loše, i njegov tehničar (Ijan Barnard) odmenjivao ga je na nekoliko svirki, ali ako trajno bude ispao, pa, ne znam šta ću da radim. Još možemo da snimamo, ali mislim da nam je ovo poslednja velika turneja.” Međutim, Džet Blek, neuništivi paterfamilijas Stranglersa, demantovao je Burnela, i sve do 2012. godine je manje-više redovno sedeo u bubnjarskoj stolici.
U međuvremenu, rejting Stranglersa je toliko narasao da su oni 2010. godine pozvani da nastupe na znamenitom britanskom festivalu Glestonberi. Koncert je bio trijumfalan, pred oko 85.000 gledalaca svih generacija. To ne bi bila informacija od naročitog značaja da festival ne vodi Majkl Ivis – jedan od najuticajnih ljudi u istoriji britanskog roka – koji se posle konflikta sa Žanom Žakom Burnelom zakleo da će Stranglersi tamo svirati samo preko njega mrtvog. I držao se reči narednih 30 godina.

среда, 29. јун 2016.

The Stranglers 1990-2012: Pad i uspon gildfordskih davitelja (4/5)

Četvrti deo
POSLE ŠESNAEST GODINA


                  TEŽINA BRENDIRANIH LANACA
          Ne mala zasluga za vaskrsavanje Stranglersa u prvoj polovini dvehiljaditih pripada, paradoksalno, odbeglom Davitelju, Hjuu Kornvelu. Njegovi bivši drugovi bi na ovakvu sugestiju verovatno reagovali sa gnušanjem, ali teško je poreći činjenicu da se Kornevlova hit knjiga The Stranglers: Song By Song (2001) pojavila u pravi čas za njih. Filmovi Snatch i Sexy Beast, sa pesmama Golden Brown i Peaches, još su bili „in“, a obnovljeno interesovanje Britanaca za pank i novi talas nije jenjavalo. Kao što će jednom prilikom i sam Kornvel reći, rodila se spoznaja da je ta muzika poslednja uistinu velika stvar koja se dogodila rokenrolu, i njeni stvaraoci, nekadašnja opasnost po britanski društveni poredak, sada su postali uvaženi članovi zajednice. Bivši pevač i gitarista Stranglersa, autentični (anti)heroj tog vremena, ponudio je u Song By Song svoje viđenje onog što se dešavalo na uzavreloj pank sceni sedamdesetih, i ta knjiga, koju je on u formi intervjua priredio u saradnji sa rok novinarem Džimom Djurijem, dobila je veliki publicitet i dobro se prodavala.
Pored činjenice da je Kornvel relevantan i kredibilan svedok ključnih momenata iz istorije britanskog panka, što je za ovakvo štivo naročita reklama, uspehu Song By Song je, čini se, doprinela i koncepcija knjige. Bila je orijentisana na muziku - ono što je Stranglerse u samom početku odvajalo od otresite ali svirački nepotkovane konkurencije. Fanovi Davitelja uvek željni trivije dobili su obilje informacija o svakoj pesmi benda iz vremena dok je Kornvel bio član: kako su nastajale, šta ih je inspirisalo, da li je, na primer, tačno da je nežni valcer Golden Brown zapravo pesma o heroinu, itd. Povrh svega, Song By Song je za mnoge čitaoce bila prilika da saznaju Kornvelovu stranu priče o razlazu sa Burnelom, Grinfildom i Blekom od kojeg se bend nikada neće sasvim oporaviti, ali od kojeg ni sam Kornvel nije izvukao naročitu korist, uprkos neskrivenoj ambiciji da se iskaže kao samostalan autor. Štaviše, njegovi solo albumi – koji su, ruku na srce, pokupili gotovo sve od duha originalnih Stranglersa – nisu mogli da se približe čak ni mizernim rezultatima prodavanosti albuma Written In Red (1997) i Coup de Grace (1998) iz kasnijeg dela karijere njegovog bivšeg benda. Da stvar bude poraznija, ova dva žestoko kritikovana ostvarenja, daleko najslabija u istoriji Stranglersa, provela su makar nedelju dana na britanskoj top listi, dok nijedan Kornvelov album, ma koliko hvaljen, nije uspeo da dođe na nju – što uključuje i medijski eksponirani Hooverdam (2008), čiji se zvuk u dobroj meri oslanja na zaostavštinu benda. Čarobna, muževna boja glasa jednostavno nije mogla da nadomesti prepoznatljivost robne marke Stranglersa, a ona je opstala i zadržala vitalnost duže no što je iko početkom devedesetih mogao da pretpostavi, uključujući samog Kornvela, koji je pogrešno verovao da će bend posle njegovog odlaska prestati da postoji.

среда, 22. јун 2016.

The Stranglers 1990-2012: Pad i uspon gildfordskih davitelja (3/5)


Treći deo
IPAK IMA HEROJA


            KAKO SE KALIO PELCER
Britanska grupa Smalltown Heroes, koju je 1984. godine osnovao Bez Vorn, budući spasilac Stranglersa, predstavlja tek fusnotu u istoriji popularne muzike, ali njena istrajnost je dostojna panteona rokenrol mitova.
Vornov bend, nastao pošto je on napustio pank veseljake Toy Dolls, stekao je neku vrstu kultnog statusa zato što je bezmalo deset godina uporno držao koncerte i gradio fanovsku bazu nemajući pri tom ni album, ni singl ni ugovor sa nekom muzičkom kućom. Prkoseći ovakvim okolnostima, Smalltown Heroes, isprva poznati kao The Troubleshooters, održali su oko hiljadu svirki širom Velike Britanije pre no što im se sreća osmehnula u vidu nagrade magazina Kerrang za najbolji domaći bend koji nema diskografski ugovor (u konkurenciji 950 takvih). To im je pomoglo da te iste, 1994. godine, pronađu izdavača i na tržište izbace Moral Judgement, prvi interaktivni CD-rom singl ikada objavljen, za šta su dobili nekoliko nagrada za inovativnost.
U međuvremenu su Smalltown Heroes zapali za oko Stranglersima, koji su gajili sličnu koncertnu etiku, i dobili poziv da nastupaju sa njima na About Time turneji. Saradnja je bila vrlo uspešna, pa je nastavljena na turneji kojom je promovisan Written In Red, a tvrdokorna publika Davitelja je toliko volela Vornov bend da ga je redovno tražila na bis.
Smalltown Heroes su u to vreme definitvno bili u usponu, i činilo se da će se njihova sizifovska upornost konačno isplatiti. Debi album Human Soup (1996) dobio je odlične kritike, a tokom druge turneje sa Stranglersima, Vorn je pisao pesme za naredno studijsko izdanje. Niko nije slutio da će se godinu dana kasnije točak sreće naglo okrenuti unazad. Izdavačka kuća EG, pritisnuta finansijskim nedaćama, praktično je u pet do 12 odustala od objavljivanja albuma čiji je radni naslov bio Atomic Cafe, i u koji su Smalltown Heroes polagali velike nade. Razočarani članovi su se razišli početkom 1999, a debakl je bio tako bolan da Vorn o njemu ne voli da priča za medije.

недеља, 19. јун 2016.

The Stranglers 1990-2012: Pad i uspon gildfordskih davitelja (2/5)


STRANCI U OGLEDALU

CIJANID I STARE KUKE
U tri godine posle objavljivanja albuma Stranglers In The Night, prvog bez Hjua Kornvela, a sa Polom Robertsom i Džonom Elisom u postavi, The Stranglers su privremeno ostajali bez još jednog člana osnivača, Džeta Bleka. Njegovo odsustvovanje počelo je bizarnim incidentom na koncertu u Londonu, 11. oktobra 1992, koji se umalo nije završio kao po scenariju iz filma This Is Spinal Tap. Blek, doduše, nije odleteo u vazduh, ali se odjednom našao u oblaku toksičnog dima. Pod jarkom svetlošću reflektora, farba na kulisama počela je da se topi, otpuštajući cijanidna isparenja, a sve se to dešavalo bubnjaru iza leđa. Otrovani Blek je završio na intenzivnoj nezi i ostao van stroja više od dva meseca. Za to vreme, na britanskoj i evropskoj In The Night turneji odmenjivali su ga razni muzičari, među njima Ret Skebis (Rat Scabies) iz grupe The Damned. Sledeće godine je, međutim, ponovo ispao iz postave na duže vreme – prema rečima Žana Žaka Burnela, vremešnog Bleka sustigla su preterivanja iz prošlosti – a na njegovo mesto je upao perkusionista Tikake Tobe. Ovaj Japanac, stari Burnelov prijatelj iz vremena kada je karate-basista polagao za crni pojas, navodno nije znao reč engleskog, ali je vrlo uspešno „cepao” bubnjeve na američkoj turneji, prvoj od 1987. godine.
Sjedinjene Države su, inače, bile zemlja koju su Stranglersi pod Kornvelovim uticajem žarko želeli da osvoje, ali tamo nisu uspeli da postanu nešto više od kultnog benda, i to u najboljem slučaju. Kako je Burnel 1993. godine ocenio za Los Angeles Times, to je bilo zato što su stilski suviše krivudali i zato što nisu mnogo išli na turneje po SAD. „Hju nikada nije želeo da sviramo po malim klubovima u Americi, al’ kad iza sebe nemaš (poslovnu) mašineriju, moraš tako da radiš. Sviramo po malim prostorima kad smo ovde, jer tu jedino i možemo da nastupamo. Neka od tih mesta su poput klozeta, ali ovo je prvi put da stvarno uživam u iskustvu sviranja po SAD.”
I dok su stare kuke neumorno putovale, Pol Roberts se i dalje suočavao sa mržnjom onog dela publike koji nije mogao da ga prihvati kao Kornvelovog naslednika. Ovaj inače pristojni momak stoički je podnosio provokacije, ali na koncertu u Portugalu 1994. godine dobacivanja na njegov račun toliko su iznervirala Burnela i Bleka da su se oni fizički razračunali sa dvojicom izgrednika – kao u dobra stara vremena, kada su prgavi Stranglersi, svirajući po raznim rupčagama i birtijama, znali da se potuku sa celim auditorijumom ako bi bili pljuvani, gađani flašama, itd.

уторак, 14. јун 2016.

The Stranglers 1990-2012: Pad i uspon gildfordskih davitelja (1/5)

NAPOMENA: Ovaj moj dugački biografski esej o sudbini grupe The Stranglers nakon što ju je napustio Hju Kornvel (Hugh Cornwell), objavljen je pre tačno četiri godine na sajtu za popularnu kulturu Popboks. Odlučio sam da ga, dopunjenog i sređenog, vaskrsnem ovde na blogu, u znak sećanja na Popboks i slične sajtove gde je ovakve tekstove bilo moguće objaviti - i za to biti plaćen. Objavljivanje će ići u pet nastavaka, na svakih nekoliko dana. Uvod je prilagođen vremenu sadašnjem; tu i tamo ima novih podataka, a poslednji nastavak će biti upotpunjen izjavama bivših i sadašnjih članova Stranglersa na temu Kornvelovog odlaska, kao i razmatranjem izuzetnog uticaja Stranglersa na jugoslovensku novotalasnu scenu (Električni orgazam, Šarlo Akrobata, Film...).


Uvod:
DIVOVI BEZ FOTOŠOPA


U drugoj deceniji 21. veka, dok rok muzika uočljivo gubi na globalnom uticaju a njeni pioniri zalaze u ozbiljne godine života, uglavnom se podvlače crte i svode se računi. Nije više vest da su neki rok izvođač ili grupa objavili album. Vest je da je neki veteran umro ili da se tako gadno razboleo da više ne može da radi. A kad se desi da veteran snimi nešto novo, to je samo povod za još jedan krug rabljenja nostalgije, koja je isto toliko unosna koliko i neophodna za preživljavanje na nemilosrdnom tržištu. Niko od stare kuke ne očekuje nove trikove, niti je ona, po pravilu, u stanju da ih izvede. Od nje se ne očekuju ni sveži hitovi ni albumi od kulturno-istorijskog značaja, jer doba najveće slave i popularnosti odavno je prošlo. Ono što se traži jeste još jedna turneja, na kojoj će stara kuka svirati svoje najpoznatije pesme, matore i po nekoliko decenija. Prema tome, podatak iz marta 2012. godine da su veterani britanskog panka i nju vejva The Stranglers objavili svoj 17. album, trebalo je da ima značaj servisne informacije. Međutim, dotični album po imenu Giants dobio je dobru promociju i veliki broj pozitivnih kritika, a ubrzo je prepoznat kao najbolji album koji su The Stranglers snimili nakon što je taj bend 1990. godine ispao iz prve rokenrol lige, teško obogaljen odlaskom frontmena Hjua Kornvela (Hugh Cornwell).  
Povratak otpisanih, doduše, nije počeo 2012. godine. Otkako je u postavu na početku novog milenijuma ušao gitarista, pevač i kompozitor Bez Vorn (Baz Warne), bivši član grupa Toy Dolls i Smalltown Heroes, famozni Ljudi-u-crnom doživeli su kreativnu renesansu – albume Norfolk Coast (2004) i Suite XVI (2006) dobro je prihvatila i publika i kritika, a grupa je zabeležila prve hitove otkako ju je neprežaljivani Kornvel napustio – Big Thing Coming i Spectre Of Love. Međutim, tek su se na Giants potpuno sastavile sve one kockice kvaliteta koje su manje-više bile prisutne na oba prethodna albuma: (1) odlične kompozicije, (2) dobra produkcija, (3) vraćanje doorsovskih klavijatura Dejva Grinfilda (Dave Greenfield) u prvi plan, (4) uskrsnuće brundavog basa Žana-Žaka Burnela (Jean Jacques, skraćeno J. J.) kao i vokala ovog nepriznatog oca post-pank zvuka, (5) povratak Džeta Bleka (Jet Black) živim bubnjevima, to jest odustajanje od ritam mašine u studiju, (6) maštovito korišćenje gitare i (7) ponovno okretanje vokalnom stilu koji odgovara mužjačkom imidžu Stranglersa.