среда, 17. август 2011.

Jovan bloguje (3): POSETA FESTIVALU FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI, drugi deo (Opatija)



Kada smo prethodnog dana (vidi izveštaj) dolazili u Pazin, Goran, Pavle, moja Brankica i ja smo primetili čudnu promenu na ulazu u tunel Učka, onaj od pet kilometara koji povezuje primorje sa unutrašnjošću Istre. Prvo je tu bio novopostavljeni natpis da ulazimo na područje "Istarskog ipsilona", sistema autoputeva koji se gradi na tom poluostrvu, a mi nismo mogli da se setimo nikakvog gradilišta duž odličnog poluautoputa koji kreće iznad Opatije, prolazi kroz Učku i preko Pazina vodi do Pule. Potom je naišlo još jedno iznenađenje: na ulazu u tunel dobijala se kartica za korišćenje autoputa a ne tunela, što je bila praksa do pre par meseci kada sam poslednji put bio u Istri. "Šta oni to naplaćuju? Korišćenje postojećeg poluautoputa?" gunđao je Goran. Bilo je očigledno da će putovanje do Pazina od sada biti skuplje, na šta je ukazivala i napuštena naplatna rampa na izlazu iz tunela - nikog da iz kućice ispruži ruku i zatraži ti pare. Znači, definitivno će je ispružiti na isključenju kod Pazina. Pa da, prisetio se Pavle, tamo postoji naplatna rampa koja se do sada nije koristila. Kockice su se složile, te smo zaključili da nadležni za "Istarski ipsilon" nisu normalni.

Kada smo četrdesetak kilometara dalje došli do isključenja za Pazin, čovek na naplatnoj rampi je od Gorana zatražio istu sumu novca koja se doskora tražila za prolazak kroz tunel. Još jednom smo se zblanuto pogledali i nismo mogli da zaključimo ništa drugo do da graditelji "Ipsilona" a preko njih više instance (lokalne, državne, kojegod), nastoje da zaposle lokalno stanovništvo - makar uz hokus-pokus čarolije.

Ipak su normalni.

Putevi donose poslove. Objasnite to Vladi Srbije, kojoj je 20 godina potrebno - i još joj nije dovoljno - da makar završi započete, kilave autoputeve a ne daj bože da se upusti u energičniju izgradnju tog, kako  kažu neki moji sunarodnici malog mozga a brze pameti, "nepotrebnog" autoputa ka Crnoj Gori. Ti Crnogorci su se odvojili, još bi da se Srbija sa njima povezuje putevima? Uostalom, šta će Srbiji putevi? Šta će Srbiji putna mreža? Šta će joj smanjivanje broja saobraćajnih nesreća na putu do Jadranskog mora i nazad? Šta će Srbiji stizanje njenih građana do crnogorskog primorja za pet i po sati - koliko je potrebno da se stigne do Rijeke, takođe udaljene petstotinak kilometara od Beograda - kad oni mogu junački da podnesu epsko putovanje od 12 sati. I šta će, na kraju krajeva, Srbiji mogućnost da zaposli ljude u selima ili im omogući da od kuće brzo dolaze do gradskih centara na posao, kad svi ti ljudi mogu da se presele u Beograd. Valjda posle potpunog pražnjenja svega što se nalazi izvan Beograda niko neće moći da priča "Srbija radi, Beograd se gradi". Lukavo, lukavo.

'Ajmo sad na brzo premotavanje...

DAN DRUGI: OPATIJA

Podne je, i posle skupljanja u pazinskom Spomen domu, krenuli smo đuture, svi gosti i domaćini, autobusom za Opatiju. A na par kilometara od Učke ponovo nesvakidašnji prizor: kolona vozila. Gotovo da se ne mrda. Mislili smo da je saobraćajka, ili da se nekom pokvarilo vozilo na nezgodnom mestu. Ništa od toga. Kolona se vukla sledećih sat vremena, dok sam se ja kraj prozora kuvao na suncu. Završila se na naplatnoj rampi. Sve je delovalo uobičajeno, a iza nas se kolona i dalje protezala unedogled. Domaćini su govorili da se takve stvari jednostavno ne dešavaju i da im ništa nije jasno. Nama, gostima, bilo je jasno još manje. Tako smo u Opatiju stigli sa nemalim zakašnjenjem.

Opatijo, Opatijo, ko bi tebe ostavio. U tom čarobnom gradiću nedaleko od Rijeke na istarskoj obali Kvarnerskog zaliva poslednji put sam bio kao dečak. Imao sam šest godina i tamo me je odvela baka - mamina mama, koju sam od milja zvao Bajka. Jedino čega sam se sećao bilo je šetalište uz obalu od Opatije do 12 kilometara udaljenog Lovrana, kao i ostrvo Cres koje me je kao klinca podsećalo na džinovski lokvanj. Svejedno, preplavila me je radost otkrivanja davno zaboravljenih trenutaka. Zavirivao sam u građevine, pokušavajući da se setim još nečeg. Ono što je definitivno ostalo su te starinske, otmene kuće na obali, i brojni penzioneri koji su tu došli da se odmore. Naravno, daleko od toga da su oni preovlađujući segment gostiju Opatije. Omladine ima koliko hoćeš, i svuda oko sebe čuješ hrvatski, italijanski, nemački i ruski. Teško možeš videti nekog ko je obučen loše ili neukusno. I sve to na ulici koja se i dalje zove Maršala Tita, što je i u Srbiji i u Hrvatskoj teška anomalija u poslednjih 20 godina. Kada mi je Brankica pokazala tablu sa natpisom, prisetio sam se jednog novinskog članka u kojem je navedeno da stanovnici Opatije nemaju nameru da promene naziv svoje glavne ulice, nazvane po čoveku koji je, pored ostalog, zaslužan što je Istra posle Drugog svetskog rata pripala Jugoslaviji a preko nje Hrvatskoj i Sloveniji odnosno što je prestala da bude deo Italije. Kasnije, tokom obilaska Opatije, saznaću da su njeni žitelji ponosni i na činjenicu da Tuđmanova noga nikada nije kročila u njihov grad...

Po redu vožnje, rekoše nam domaćini, u Opatiji nas očekuju ručak, upoznavanje s gradom, slobodno vreme i od 18 sati dva festivalska predavanja u vili Anđolina, da bi od 21 sat usledila glavna stvar - predstavljanje zbirke "Turističke priče", nastale na osnovu ovogodišnjeg konkursa Festivala fantastične književnosti. Tako smo se prvo uputili na ručak, koji je prošao u istom ključu kao ona dva razvaljivanja od prethodnog dana. U jednom finom restorančiću, malo u brdu, zauzeli smo sedam-osam stolova i navalili na hranu, piće i brbljanje o svemu i svačemu. Izdvojio bih spominjanje novog, srpskog Konana made in Zoran Stefanović i mladi crtači a potom i raspravu o kapitalnom Darkvudovom izdanju Divlji Konanov mač - sa reprintima iz legendarne američke edicije Savage Sword Of Conan - tokom koje smo se Goran Skrobonja i ja dotakli svojih prvih susreta sa strip verzijom divljeg-a-plemenitog varvarina iz Simerije. Vrludanje od teme nas je odvelo do Tarzana Miloševića, a vrhunac je bio kada je Goran, otac dve kćeri, u šali rekao da bi voleo da mu se sin, ako ga ikad bude imao, zove - Konan Skrobonja. I negde u tom veselom rasulu pogledam ja u sat, kad ono: četiri popodne. ČETIRI POPODNE! Kad pre? Imao sam utisak da nije više od pola tri. Čamljenje pred Učkom nam je očigledno pojelo mnogo više vremena no što sam mogao da zamislim, i sve je ukazivalo da će nam ostati vrlo malo od najavljenog slobodnog vremena (ja sam bio čvrsto nameračio da malo zaplivam u moru). A turistički obilazak još nije ni počeo. O, kako sam samo bio nervozan: kad ću da se okupam, pa kad ću da se okupam. Srećom, naš turistički vodič kroz bizarne i natprirodne momente opatijske prošlosti, Erni Gigante Dešković (32), doslovno je usisao svaki delić moje pažnje.

Osim što je dogradonačelnik (na srpskom: zamenik gradonačelnika), Erni je i pisac (napisao je dva horor romana Creatio i Posrnuli), član hrvatskog ogranka Mense, Hrvatskog književnog društva iz Rijeke i glavni i odgovorni urednik riječkog časopisa za književnost i kulturu Književno pero. Dakle, vraški je potkovan sagovornik, i pride odličan govornik, sa izraženom sklonošću ka humoru i ironiji i kritičkom sagledavanju uloge katoličke crkve u istoriji Opatije. On je tu istoriju ispričao kroz prizmu parka Anđolina - nazvanog po istoimenoj vili - koji se nalazi na obali i važi za jedan od najlepših u Hrvatskoj. Dok smo šetali parkom saznali smo sledeće:

- da su vila i park dobili ime po pokojnoj ženi trgovca iz Rijeke koji je sredinom 19. veka kupio malo poluostrvo na kojem se park nalazi.

- da crkva Svetog Jakova, koja se nalazi u parku i koja važi za najstariji objekat na tlu današnje Opatije, nije odgovorna za naziv grada.

- da se na mestu parka nalazilo staro opatijsko groblje koje je samo poravnano sa zemljom, ali nije i preseljeno ("što znači da upravo stojimo na nečijim kostima", rekao je g-din dogradonačelnik).

- da je na dotičnom groblju sahranjen čovek za kojeg se govorilo da je vampir (pamtite: opatijski vampir), i to u vreme kada je austrogarska carica Marija Terezija, zbog opšte pomame priviđanja vampira na Balkanu, izdala tzv. "Vampirski ukaz" kojim se - kako navode Boris Perić i Tomislav Pletenac u knjizi Fantastična bića Istre i Kvarnera - zabranjuju dalje ekshumacije i skrnavljenja leševa (odsecanjem glava, delova tela i probadanje glogovim kocem) sa ciljem definitivnog upokojavanja neumrlih baraba što šetaju noću i prepadaju poštene građane. Jedan takav slučaj maltretiranja živih od strane izvesnog Ivana Mrljenog - pokojnog a gle čuda živućeg pa još hodajućeg - naterao je lokalnog političara Paskvalea Jačića, osnivača prvog opatijskog kupališta, da 1881. godine prekrši caričin ukaz. Čovek je potplatio svog slugu i jednog grobara da vampiru pokažu njegovog nečastivog tako što će mu (1) telo probosti kocem, (2) preprezati mu tetive ispod kolena da više ne bi mogao da hoda i (3) okrenuti ga u grobu potrbuške. Slučaj vampirizma g-dina Mrljenog i njegovog vraćanja di mu je mjesto službeno je zabeležen, rekao je dogradonačelnik Erni (koji je - kako sam kasnije saznao - na temelju ovog događaja napisao novelu). Kada su vlasti doznale za definitivno upokojavanje dobričine, počinioci su dospeli iza rešetaka. Izvukli su se, međutim, posle samo dva-tri meseca u ćorci, jer su Jačić i njegovi advokati rekli da je otvaranje grobova i skrnavljenje mrtvaca zaista zabranjeno, ali da hodanje mrtvaca među živima takođe nije dozvoljeno. Opatijski Van Helsing se, dakle, poslužio Kvakom 22.

- da je Opatija u ta stara vremena bila mesto u koje se dolazilo da bi se našla ljubavnica odnosno ljubavnik. Iz tih razloga, u parku je uzgajano gusto žbunje - parovima na uslugu.

- da je znameniti spomenik Devojka sa galebom podignut na mestu nekadašnje statue Madone, koja nema veze sa Marijom Luizom Čikone, a bila je postavljena u parku, na steni iznad mora, u znak sećanja na nekakav grofovski par koji je tuda plovio čamcem i utopio se pod nerazjašnjenim okolnostima. Posle Drugog svetskog rata, statua je premeštena na neko drugo mesto a komunističke vlasti su sprovele konkurs za pravljenje statue koja bi poslužila kao podesna zamena. Tako se Madona pretvorila u devojku kojoj je pridodat galeb - čisto da se zna da njeno postojanje ima neke veze sa morem. Lepa statua, mada bih voleo da vidim originalnu.

- da se nadomak obale parka nalazi podvodna izložba nekakvih kipova.

- da je u Kvarnerskom zalivu, u vreme Jugoslavije, bilo mnogo morskih pasa koji su grickali neoprezne kupače i ostavljali im uspomene u vidu rana za čije je krpljenje poslovično potrebno nekoliko desetina kopči. Pre no što nam dao voljno i uputio nas na moguća kupališta, Erni je pokušao da nas uteši podatkom da riječka luka ne posluje tako učestalo kao u doba SFRJ, i da u poslednjih 25 godina u Kvarnerskom zalivu nije primećen nijedan morski pas. Valjda su zato gosti Festivala fantastične književnosti masovno odabrali da poslednjih sat od "slobodnog vremena" iskoriste pijući kafu na terasi hotela Milenij, a samo su tri čoveka, uključujući mene, otišla da prkose morskim psima.

Mrzim kamene plaže sa betonskim ispustima, još više kad deca u plićaku prskaju sve naokolo, i jedva sam uspeo da nađem mesto na kojem bih se okupao - bilo je to plažica od metar sa metar peska do koje se spušta sa šetališta metalnim stepenicama. Voda je milosrdno bila topla, pa sam zaplivao srećan kao kuče, a kada sam malo odmakao, ne našavši famoznu podvodnu izložbu, izveo sam mali manevar koji se zove "presvlačenje naopako obučenih kupaćih gaća pod vodom". Verujte da manevar uopšte nije jednostavan: potrebno je da potrefite nogavicu a da vam guzica ne ispliva na površinu ili još gore - da vam gaće ne ispadnu. Naravoučenija: Don't try this at home i nemojte previše žuriti kad ustanete iz kreveta.

Usledilo je sušenje i čekanje ispred vile Anđolina, pošto je predavanje Borisa Švela o turizmu kao stožernom motivu u SF žanru kasnilo kao poručeno. I kada smo se konačno smestili u otmenoj sali, gde će nekoliko sati kasnije biti promovisane "Turističke priče", Boris Švel - urednik zagrebačkog SF fanzina Parsek - ispričao nam je, da sažmem, kako postoji vrlo malo književnih dela u kojima se turizam koristi kao osnovni, pokretački SF motiv, to jest motiv koji direktno utiče na stvaranje pogodbenih SF svetova iliti novuma, dok na području filmske umetnosti stvari stoje bolje. Doprineo sam raspravi primedbom da se među filmove sa turističkim putovanjem kao osnovnim SF motivom svakako može ubrojati Totalni opoziv Pola Vehovena (ili Totalno prisećanje, kako je Švel primetio), napravljen po priči Filipa Dika u kojoj glavni junak odlazi kao turista na Mars - kroz sećanje koje mu je implantirano u mozak na njegov zahtev. Ali, Švelovo kratko i efektno predavanje bilo je samo uvod u genijalno, teško prepričljivo predavanje koje je na temu turizma u budućnosti priredio Korado Korlević, rukovodilac astronomske opservatorije u Višnjanu. To bi trebalo postaviti na Internet, da svi mogu da pročitaju. Ukratko, bila je to genijalna, veoma pronicljiva pa i subverzivna priča o istoriji i svrsi turizma, a ključni zaključak bio je da ključni kapital za privlačenje sponzora danas imaju ljudi koji umeju da ispričaju priču kako bi privukli druge ljude da nešto urade, tj. posete neko mesto, da je osnovna premisa za turizam - lokacija, a da se gotovo sve ostalo svodi na njeno predstavljanje. Prema Korlevićevim rečima, jedan Istrakon, koji ne oskudeva u sponzorima i fantastična je turističko-domaćinska manifestacije, čak nedovoljno koristi priču koju ima na raspolaganju kako bi postao još poznatiji magnet za turiste (pretpostavljam da je mislio na fasciniranost Žila Verna velikom Pazinskom jamom koju je ugradio u jedan od svojih romana).

Ispričati priču... zapamtiću to. A zapamtite i vi koji ovo čitate.

Pod utiskom Korlevićeve spike otišli smo na još jednu turu hrane i pića u onaj restoran u brdu, da bi u 21 sat svi bili ponovo u vili Anđolina, na promociji "Turističkih priča". Isto kao u pazinskom Kaštelu prethodnog dana, predstavljanje je bilo organizovano po principu Davor Šišović vodi razgovor sa svakim pojedinačnim piscem - uključujući dragog nam opatijskog dogradonačelnika Ernija koji je priložio priču I'll Be Back in Opatija - a oni imaju mogućnost da pročitaju odlomak. Ovoga puta, mnogo više njih je to iskoristilo. U izboru su se našle i priče mojih saputnika Gorana Skrobonje (Prekrasna kad svane zora) i Pavla Zelića (Bad Hoelle), kao i Adrijana Sarajlije (Zrno) i Otoa Oltvanjija (Oči boje biske), koji nažalost nije bio prisutan. Skrobonja je, kao i spisateljica Jasmina Blažić (Zvijezda resorta) za centralni motiv svoje priče odabrao opatijskog pevača Ivu Robića, legendu jugoslovenske popularne muzike, nepotpisanog kompozitora svetskog evergrin klasika Strangers In The Night, i (doduše minornog) aktera legendarne yu-meksičke scene iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka (fenomen koji je potrebno dodatno istražiti, a neka ključna reči za podsećanje budu Mama Huanita i Nikola Karović). Kako je Davor Šišović na početku rekao, dosta pisaca je radnje svojih priča smestilo u Opatiju, koristeći njenu bogatu fantastičku tradiciju, tj. tradiciju natprirodnih priča i praznoverja (obratite pažnju na naslov Horor za vampira). Inače, na promociji sam zapazio i ljude koji nemaju veze sa piscima i izdavačima. Navikli su, izgleda, da dolaze na kulturne programe koji su u Anđolini dosta česti.

Avaj, kako je meni stalno padala glava - što nije imalo nikakve veze sa promocijom, vrlo dinamičnom i zanimljivom - poželeo sam da izađem malo na svež vazduh... što se pretvorilo u moju i Brankičinu polusatnu šetnju po Opatiji. Rezime: letnja gužva, svetski jezici, dobri i loši tezgaroši sviraju na hotelskim terasama (svevišnjem hvala: ključni srpski izvozni artikal zvani turbofolk i hrvatsko-srpski dens (ništa manje đubre od turbofolka) nigde nisu  na meniju), deca se igraju u luna parku, stanovništvo navlači turiste da kupuju suvenire i druge drangulije i andrmolje za dugo sećanje na Opatiju koje se uz pomoć magneta mogu, na primer, zakačiti za frižider. Pun mesec se pomalo maglovito sjaji na noćnom nebu. Podno njega, u moru, jedno mesto kraj obale osvetljeno je reflektorima iz vode - to je ona izložba kipova koju nisam umeo da nađem. 

Usput, na šetalištu smo videli zvezde sa imenima poznatih hrvatskih ličnosti: Janice Kostelić, Dražena Petrovića, Krešimira Ćosića, Olivera Dragojevića, Miroslava Krleže, Dragutina Tadijanovića, Miroslava Radmana i - Nikole Tesle. Zvezde blistaju, biće ih, tvrdi se, još. A poređenja radi sa srpskom (ne)kulturnom stvarnošću, juče sam prošao kraj sada bivšeg bioskopa Balkan u Beogradu, čija je fasada oljuštena do cigala i enterijer srušen - u suturenu zjapi jeziva, bezoblična rupčaga (hoće li to opet biti bioskop ili će ipak biti kockarnica pitajte kiparskog vlasnika, a pre njega uništitelja beogradskih bioskopa Nikolu Đivanovića koji je završio u zatvoru pošto je posao preprodaje i of-šor muvarije sa bioskopima Beograd filma uspešno završio). Ispred zgrade, navodno pod zaštitom države, ugledao sam one zvezde posvećene srpskim filmskim legendama koje je postavio Darko Bajić dok je držao Balkan u zakupu. Sećate se tih zvezda? Baš sam se radovao što se neko setio da ih postavi. E, staklo na tim zvezdama je napuklo, i jezivo su prljave, gotovo zaboravljene - sasvim u skladu sa brigom koju ova zemlja gaji za sopstvenu kinematografiju (Zakon o kinematografiji - šta će nama to). Zar se tako vodi briga o takvom doajenu srpske kulture i njenom večitom ambasadoru kao što je Danilo Bata Stojković? Ma sve je to napravio tamo neki bivši zakupac tamo nekog bivšeg bioskopa, i ko šljivi tamo neke zvezde koje je on postavio... 

Pola sata kasnije, eto nas ponovo ispred Anđoline. Tu je, kao i u pazinskom Kaštelu juče, napravljena prodaja knjiga pisaca koji su učestvovali na Festivalu fantastične književnosti. Bila je to prilika da se napravi još koji kontakt, pre no što su ljudi iz Anđoline objavili fajront, što je značilo da im se moraju vratiti stolovi na kojima se obavljala prodaja... A većinu nas uhvatio je umor. I tu su se Davor i Erni pojavili - u 23.00 - sa genijalnom idejom: da odemo na još jedno piće. Uz malo gunđanja, otišli smo na terasu nekog hotela u ulici Maršala Tita, gde su solidni sintisajzer-tezgaroš i pevaljka-tezgarošica izvodili šlagere i evergrin pesme, s primesom latinoameričkih ritmova, što je jedan par obilato koristio da se naigra uz prećutno, zagledano odobravanje penzionera na terasi. Nas dvadesetak fantastičara upali smo tu kao s Marsa, ali bilo je prijatno, a moja draga, koja pivo inače ne pije, usudila se nakon prijatnih iskustava u Pazinu, da ponovo naruči domaće pivo, ovog puta u verziji bez ukusa jabuke ili limuna...

Oko ponoći smo se ukrcali na bus i, pošto nas je Učka propustila bez problema, stigli u Pazin veoma brzo. "Hoće li neko na piće?" opet su pitali Šiške i Mirko Grdinić. Polovina gostiju se odazvala, pa su opet otišli u kafanu Lovac. Goran, Pavle, Brankica i ja bili smo u onoj drugoj polovini koja je otišla da spava. Goran nam je zakazao polazak u osam, što znači dizanje u sedam radi pakovanja. Znači, i sutra ću da budem pospan...

KRAJ U SLEDEĆEM BROJU :-)

1 коментар: