TAMO GDE SU GORELI MOSTOVI
TURNEJA NAS JE ODRŽALA
Album Suite XVI, koji je ponovio pa i nadmašio uspeh Norfolk Coast, bio je
katapult za novu turneju Stranglersa, na kojoj se bend skoncentrisao na pesme
sa ta dva albuma i na one iz perioda 1977-1981 (uz pokoju stvar iz druge
polovine osamdesetih, uključujući neizbežnu Always
The Sun). Ovakva orijentacija sasvim je razumljiva, budući da je publika
dolazila na koncerte upravo zbog tih pesama, a ne zbog onih koje su napisali Pol
Roberts i Džon Elis, članovi iz vremena koja su za grupu bila nesrećna i
neuspešna. Međutim, odbegli, originalni davitelj Hju Kornvel je svoje bivše
kolege zbog takve strategije stalno bockao (i još ih bocka) preko medija, iako
polovinu njegovog koncertnog repertoara čine stare pesme Stranglersa. Štaviše,
na omotu trostrukog živog albuma People, Places, Pieces i njegovog jednostrukog parnjaka Dirty Dozen (2006) otišao je tako
daleko da je svoje ime ispisao stilizovanim rukopisom sa logoa bivše grupe!
Slično je uradio i na omotu sledećeg studijskog albuma Hooverdam (2008), a tom
prilikom je za sajt Pennyblack (2009) izjavio bez uvijanja: „Najveći mi je
izazov (u poslednjih deset godina karijere) da zaradim za život. Teško je ovde,
i morao sam sebe ponovo da pronađem, da ponovo sebi nađem robnu marku.
Stranglersi su bili, i još jesu, veoma jaka robna marka.”
Davitelji su u Evropi imali velikog uspeha. U šest godina koliko je prošlo
između Suite XVI i za sada poslednjeg
albuma Giants (2012), svirali su gotovo neprestano, pri čemu je bubnjar Džet
Blek nekoliko puta ispadao iz stroja zbog bolesti. Kako je izjavio za Mojo
(2000), kada je Bog delio zdravlje
on nije bio među privilegovanima. „Darovao” mu je astmu, a kasnije dijabetes. U
2007. godini je imao pauzu zbog preskakanja srca, a kada se vratio za
bubnjarsku stolicu morao je da izbegava duga putovanja. Sredinom 2008. je opet
pauzirao zbog stezanja u grudima. Zbog svega toga, vrlo vitalni Žan Žak Burnel
počeo je javno da kontemplira na temu smrtnosti i neumitnosti kraja svog benda.
Uoči turneje 2008/2009 je izjavio za Hull Daily
Mail da niko u Stranglersima „ne
postaje mlađi”, da Blek sada ima 70 godina i da grupa bez njega verovatno neće
ići dalje.
„Raspamećuje me činjenica da on nastavlja da svira koncerte od po 90
minuta”, izjavio je Burnel za Metro.co.uk (2009). „Par puta mu je bilo loše, i
njegov tehničar (Ijan Barnard) odmenjivao ga je na nekoliko svirki, ali ako
trajno bude ispao, pa, ne znam šta ću da radim. Još možemo da snimamo, ali
mislim da nam je ovo poslednja velika turneja.” Međutim, Džet Blek, neuništivi
paterfamilijas Stranglersa, demantovao je Burnela, i sve do 2012. godine je
manje-više redovno sedeo u bubnjarskoj stolici.
U međuvremenu, rejting Stranglersa je toliko narasao da su oni 2010. godine
pozvani da nastupe na znamenitom britanskom festivalu Glestonberi. Koncert je
bio trijumfalan, pred oko 85.000 gledalaca svih generacija. To ne bi bila
informacija od naročitog značaja da festival ne vodi Majkl Ivis – jedan od
najuticajnih ljudi u istoriji britanskog roka – koji se posle konflikta sa Žanom
Žakom Burnelom zakleo da će Stranglersi tamo svirati samo preko njega mrtvog. I
držao se reči narednih 30 godina.