Svetljenje
Priča napisana 2000. godine za književnu radionicu društva Lazar Komarčić . Objavljena iste godine u Orbisu, a 2001. godine u Emitoru. Ova, skraćena verzija do sada nije objavljena.


"Čovek koji je želeo da svetli."
Povratnik iz rata sažaljeva se unesrećenom čoveku koga je našao na drumu kako leži, pa ga odvodi sa sobom kući, s namerom da mu pruži prenoćište i okrepljenje. Gost, međutim, ostaje nepredviđeno dugo...
* * *
AUTOROVA NAPOMENA
"Svetljenje" je još jedna moja starija priča, nastala za književnu radionicu društva "Lazar Komarčić", negde početkom 2000. godine. Jednom od moderatora (čini mi se da je to bio Radmilo Anđelković) pala je na pamet rečenica "Već tri dana svetlim a nije mi ništa", i rekao je polaznicima radionice da oko nje sagrade priču. Imali smo rok od mesec dana, ali meni je odmah pao na pamet jedan nemio događaj iz ličnog iskustva, koji me je stalno terao - i još me tera - da se pitam šta uistinu tera čoveka da bude dobročinitelj, da to stalno bude u korist svoje štete, da trpi poniženja u ime nekakve žrtve, čak i po cenu stradanja njegovih najbližih. Šta je veće zlo: krajnja bezočnost onog ko tuđu dobrotu iskorišćava ili beskrajna tolerancija dobročinitelja prema štetočini, čije je koristoljublje sve ogoljenije i bahatije, do granice kad počinje otvoreno da se podsmeva. Nastojao sam da se što poštenije pozabavim ovim dilemama, ali preokret kakav sam imao na umu nalagao mi je da radnju smestim u kvazifantazijski milje. U njegovom osmišljavanju nisam bio naročito maštovit: vreme dešavanja je nekakav srednji vek, mesto dešavanja je usamljena seoska kuća u nekoj neodređenoj zemlji. Koliko god sam se trudio da rasvetlim moralne dileme svojih junaka, toliko sam bio nehatan prema detaljima pozornice. Koliko god sam se u drugim pričama trudio oko realističnosti mizanscena, toliko me svet iz "Svetljenja" nimalo nije interesovao. Razlog je jednostavan: u principu me ne privlači da oživljavam istorijske epohe. Zato ćete ovde nailaziti na dijaloge koji su previše moderni i kolokvijalni, i na nazive čarobnih tvari koji su dati na prvu loptu i nemaju nikakvo skriveno značenje... Međutim, moderatorima se priča dopala, i u originalnoj verziji je bila objavljena u "Orbisu" i "Emitoru". Deset godina kasnije sam joj se vratio, sećajući se najvažnije kritike sa radionice: poente se suviše puta ponavljaju. Zato sam priču skratio, uz promenu imena negativca i uklanjanje kvazihrišćanskih termina, nastojeći da održim raniji stil. Ko želi da pravi poređenja, može naći originalnu verziju iz "Orbisa" na veb adresi http://www.zetna.org/zek/folyoiratok/60/ristic.html.
SVETLJENJE
(cela priča)
„Ti mi, čoveče, uopšte nisi jasan. Takvi kao ti ne postoje.”
I jesam i nisam shvatao na šta je mislio. Ali, moje odelo mu je dobro stajalo.
„A u čemu sam to poseban?”
Ionako zakrvavljene beonjače u međuvremenu su postale jezera skerletne boje.
„Praviš se blesav? Lud? Pa, naravno! Dorotej Podgorski mora da bude u rukavicama, čak i kad mu se kuća raspada.”
Andrein pogled me je pekao po obrazu. Stiskala je nož uz bedro, i nisam bio siguran u koga bi ga od nas dvojice radije zabila.