субота, 9. октобар 2010.

Predstavljamo priče iz zbirke (1): GODINE U MAGLI


Godine u magli
Pripovetka, originalno objavljena 2009. godine u tematskoj zbirci priča o urbanim legendama Istinite laži (priređivač: Goran Skrobonja). Prvo poglavlje nastalo je u leto 2004. godine, dok je ostatak pisan u periodu od kraja 2008. do 31. marta 2009. godine.



"Klub u kojem je vreme stalo, u zemlji u kojoj je stalo sve."

Tri novinara na pragu srednjih godina pijanče zajedno u birtiji. Iskrsne predlog za malu noćnu avanturu - odlazak u beogradski KST. A KST ima svoje stanare, i tajne tog mesta spoznaju samo oni koji se vrate.


IZGUBLJENI KST MOMCI
napisao: Stevan Filipović*

Posle masovnog urbicida devedesetih, a bogami i prve dekade novog milenijuma, kulturološka slika opustošenog Beograda je do te mere poseljačena, sjebana i lišena svake suptilnosti, da je maltene smešan pokušaj da se priča o „problemu nedostatka ozbiljnih doprinosa istoriji andergraund kulture u ovom gradu.” Kakav bre andergraund, kad nemamo ni mejnstrim? Većina ljudi koji bi i mogli da učine nešto po tom pitanju uglavnom je sasvim zadovoljna ćutanjem, ili pisanjem kenjatorskih tekstova, poput početka ovog mog ovde, tako da smo prinuđeni da gledamo kako pred našim očima nestaje jedan važan deo istorije ovog grada.

Ovde prevashodno mislim na istoriju gradske mitologije poslednjih nekoliko decenija 20. veka – vremena kada je Beograd prvi put počeo da liči na neku svetsku metropolu – na taj zbir ekscentričnih anegdota i urbanih legendi koje se prenose sa generacije na generaciju, zbir koji definiše onu neuhvatljivu kategoriju koju neki zovu „duša grada”.



Recimo, neverovatno je koliko se retko, i to u zemlji koja je svetu podarila reč vampir, pojavi bilo kakvo književno delo, film ili makar pesma koja će se zapravo baviti vampirima. I to ne Savom Savanovićem i njemu sličnima, već beogradskim vampirima iz osamdesetih godina, nekim našim The Lost Boys, koji večno žive, tj. mrtvuju, u jedinom pravom mauzoleju osamdesetih, Klubu Studenata Tehnike, čuvenom KST-u! Pripovetka Godine u magli Jovana Ristića nam – nalik na neku epizodu Zone Sumraka, prateći dogodovštine tri prijatelja, pripadnika generacije sedamdeset i neke, koji se na različite načine (ne)snalaze u životu ovde i sad – odgovara na pitanje kako bi bilo vratiti se, makar na trenutak, u zlatno doba njihove mladosti.



Međutim, Jovan Ristić svojom pripovetkom ne komunicira isključivo sa svojom generacijom, ne priča samo o nostalgiji, i samo o osamdesetim godinama. Paradoksalno, iako je poruka priče da prošlost treba da ostane prošlost, on je upravo istrgao od zaborava jedan autentični beogradski mit, i tako dao i izgubljenim dečacima i devojčicama devedesetih pravo na „njihovo” parče urbane istorije Beograda.

U svom filmu Šejtanov ratnik sam iz sličnih razloga ubacio scenu u KST-u: imamo glavne junake koji su nus-proizvod Miloševićevog režima, žive na post-moderni, komuniciraju citatima, misle da istorija počinje od njih, i da su „jedinstvene pahulje snega u kosmosu”, ali tokom filma ipak shvataju da Beograd i Srbija postoje malo duže od njihove generacije, da ipak postoje pozitivne tradicije na koje mogu da se nadovežu, ali i da, hteli ili ne hteli, svi nose teret zajedničke mračne prošlosti. Iz tog ključa, ne postoji nikakva razlika između tog i takvog KST-a, Jovanovog KST-a iz Godina u magli, ili, kafane „Znak pitanja” u kojoj stoluje Zulfikar Mehandžija.


I, eto, recimo da baš ovaj film i ova priča već čine dve tačke kroz koje je moguće provući liniju, početak niza. Zamislite koji je luksuz, u jednoj ovako skromnoj i ruralnoj kulturnoj sredini, imati kontinuitet filmova, pripovedaka ili (što da ne?) stripova o „vampirskom” KST-u? Skoro dovoljno da nam stvori iluziju da i dalje živimo u pravom gradu, i da nismo samo gomila utvara izgubljena negde u godinama u magli...

* autor teksta je režiser filmova "Šejtanov ratnik" (2006) i "Šišanje" (2010)

 
GODINE U MAGLI
(prvih osam od ukupno 20 poglavlja)


1.
Čitave večeri u onoj praistoriji od DŽKC-a[1] pričali smo o rupčagama i sve vreme se nalivali pivom, tako da ne umem da kažem šta je došlo prvo – flaša il’ rupčage. Svejedno, znam da smo počeli sa najvećim rupčagama; Mladen je tu razvezao o subotičkim; kao, on je tamo kao vojnik harao i karao, a ja mu za to karanje ič nisam verovao, jer je suviše smarao. Onda je Marko prebacio iglu na beogradske rupčage, a Mladen je to jedva dočekao, pa smo saznali da je on posetio svaku, da je i tamo karao svaku, i da je on, u suštini, jedan veliki baja, i da radi za vrlo skup magazin, i da mu teče staž i da prima dobru kintu, al’ trenutno ne može da nađe ribu. Već sam u sebi počinjao da kunem Petra što je tog uštirkanog foliranta sa prodavačkim osmehom poveo u DŽKC, pa ga posle 10 minuta sedenja ostavio nama na dosadu, kada je Marku dunulo da kaže:

„Šta misliš, Igore, radi li KST?“

Nije mi se potpuno uklapalo u definiciju rupčage, ali, kako kod okrenuo, bio sam zatečen.

„Valjda radi. Nisam tamo bio od početka faksa.“

Zurio sam u taj kez, legendaran među kolegama u redakciji. Markov trejdmark kez, ili: Imam carsku ideju.

Znao sam koju.

„Hoćeš da odemo tamo?“

Naravno da je hteo.

„Jebote, pa sad će dva!“

Protrljao je ruke, ličeći na nestašnu vevericu. „Savršeno. Ovaj krš se zatvara u dva, a u KST-u divane do zore. Idemo?“

Rasklimatani ljudi i stolice u DŽKC-u pretili su da će se srušiti, ali bih pristao čak i da mi u glavi nije lelujalo kô što jeste. Kao da sam dvanaest godina čekao na taj poziv. Prolazio sam bezbroj puta kraj Elektrotehničkog, kao i kraj onog crnog bilborda što pisanim slovima zove na Veče osamdesetih, Domaćicu i Gotik najt… Pitao sam se kako je unutra, i na tome bi se otprilike završavalo. Povremene odlaske na koncerte i maskenbale ne računam. Nije ista stvar.

Mladen nas je posmatrao kô šarena sela.

„Čuo sam da deca tamo izlaze.“

Marko mu se uneo u lice, mali terijer velikom šnauceru, bar kada su Mladenove proporcije u pitanju.

„Jesi li ti kada bio u KST-u?“

Crna kosica, zalizana i začešljana unatrag, bela košulja otkopčana tako da se vide dlake na grudima, preko njih zlatan lančić, sive pantalone ispeglane na crtu, lakovane crne cipele. Odgovor me nije iznenadio.

Markov kez postade vlažniji i bezobrazniji.

„A bio si u svakoj?“

Pola sata kasnije, časovnik se vratio bar petnaest godina unazad, i sad sviram botl-gitaru na Wild Flower rifove – drpljene naravno, al’ tad se bolje kralo – a Marko je oslonjen o stub: malo puši, malo cirka, lupka izanđalom starkom i kibicuje. Flašu nema samo Mladen. Verovatno zato ne prestaje da grokće.

„Ovo mesto je grob. Čista pedofilija. Ajmo nekud drugde.“

Preporučujem smaraču da kupi pivo i opusti se. Marko ga, vidim, nije udostojio ni pogleda.

U redakciji, Marko važi za rokerčinu i hodajuću enciklopediju stripa i muzike. Sada je zavaljen u omiljenu pozu proučavaoca istorijskih slojeva. U tom iskrzanom kožnjaku, koji nikada ne skida, liči mi na Indijanu Džounsa, jer ovo mesto jeste grob, a vala je i rupčaga – zaturena, zaboravljena, mračna. Bila je to oduvek, samo što sam ja tu nekada izlazio, i prostor je bio nekako širi, i bilo je više ljudi.

Sada u tom dvorištu, koje su neki slepci prozvali baštom, vidim suviše betona, a pedesetak klinaca, obučenih po sveže ispranoj darkerskoj modi, skače na hitove iz Markovog i mog vremena. Trebalo bi i Mladenovog, al’ on tada mora da je slušao disko.

Da li je ovo sve što je ostalo? Moja muzika na krdžavom ozvučenju? Balavurdija što na nju mlati kosijanama, kakvu sam nekad imao i ošišao je utronjan od zalizaka? Klinke koje previše liče na ribe s kojima sam išao u Osmu i ovde se sa njima muvao?

Klinke koje liče na Maju.

Znam da je sranje i da je u tom sranju neko suvišan. Ali, u prevelikoj sam manjini da bih mogao da presudim.

Visokotonci su škripom zaklali moje pitanje, pa moram da ga dreknem Marku na uvo. I on opet s tim „izi rajder“ brkovima podseća na malog terijera – ali na terijera kojeg ometam u glodanju koske.

„Kud bre da se vratim?“ kaže on.

„U osamdesete.“

Preko zamirućeg režanja Bilija Dafija utrčava zveket Džonija Mara. A posle tih divnih nekoliko sekundi oglašava se Morisi – samo se, jadan, šalio kada je rekao svojoj dragoj da će joj porazbijati zube. Pored mene, Marko se pretvara u žrtvu inkvizicije koju Mar veša o gitarske žice, dok joj Morisi drži najcmizdravije opelo u istoriji ljudskih grehova. U očima malog terijera više nisam potencijalni kradljivac koske, već tele koje se napasa detelinom.

„U ovo da se vratim? Mora da si lud.“


2.
Rekao sam mu to, mada nisam tako mislio. Igor je, kao i uvek, samo iskreno patio za prošlošću – znao sam da će se navući na ideju o KST-u – a lud sam bio ja što sam predložio da dođemo. Trebalo je da se okrenem još na ulazu, kada sam video temu večeri, ali morao sam da vidim, a i povukao sam Igora i onog hvalisavog mazgova, kojem sam, eto, baš morao da nađem rupu. Ma jebalo me piće i rupe i rupčage; jebem ti vojničke priče i vojsku samu, jer tamo uz gitaru zapevaš i ono od čega bi u civilstvu povraćao, samo da pobegneš od zurli sa razglasa. Doduše, ne znam da li bih, kao Riblju čorbu, mogao da zapevam Morisija – seoski rokeri u Danilovgradu jedva da su znali i za Stounse – ali dok mi se Igor pravdao kako Smitsi nikad nisu bili njegova grupa, pomislio sam: daj da uzmem još jedno pivo, jeftinije je nego bilo gde drugde, i onda da se gubimo odavde, jer ko zna – mogli bi da puste i Boja Džordža.

Kad sam pre neki minut pošao ka šanku, Medved Brundo je ponovo pitao hoćemo li skoro napolje. Ja sam mu iz čiste zlobe rekao da smo tek stigli i nakezio se njegovom očaju, mada je skroz u pravu za onu pedofiliju, a i neke od tih ucrnjenih devojčica suviše su oble tamo gde ne treba.

Jedino poznato lice je šankerovo. Sećam se tipa vrlo dobro, rundavog, štrkljastog komarca sa orlujskim nosem i uskom facom koji grize cigaru, zuji sa kraja na kraj šanka i nosi, mogu da se zakunem, istu onu crvenu kariranu košulju od pre deset godina. Tada je imao oko dvadeset pet. Ni sada mu ne bih dao više od dvadeset pet. Trebalo bi da je stariji od mene, na pragu srednjih godina, ali sam ja taj koji sa prosedim zulufima kopira Bluberija, i teme mi se vidi kroz kosu, dok on i dalje gaji svoj debeli, masni perčin.

Naručujem ponovo em-be. Šanker tresne flašu na pult i smakne joj poklopac nehajno, kao što seljak pevcu otfikari glavu. Umesto krvi, iz grlića curne pena, a ja se mislim: jebô te, duplo niža cena, ovog stvarno nema nigde, i vadim lovu da platim. Nemam sitno, u prethodnoj turi sam dao poslednju pedeseticu, a tip mi se kezi poput onog pilota u „Drumskom ratniku“, uzima moju stotinarku i odlaže je u kasu. Odatle vadi nekoliko žućkastih novčanica i stavlja ih na šank. Grabim ih i stavljam u džep. U sitne sate nemam običaj da prebrojavam kusur, naročito kad su sitne pare u pitanju. Ali ove novčanice se gužvaju isuviše fino. Nekako su mi previše meke pod prstima. Zato pravim izuzetak.

Nominalno, sve je u redu. Alija Sirotanović mi se smeje u tačno pet primeraka.

Zurim, zapanjen, u šankera, a on iza leđa izvlači pet današnjih desetki, sveže odštampanih. Maše mi njima. Sa cigaretom, koja mu štrči iz usta nagore, liči na pokeraša. U stvari, sa tim kezom – na pokeraševog konja. Pravi jebeni Džoli.

A? Je l’ dobra fora?“ pita me stenjavim glasom dok razmenjujemo novčanice.

„Pristaje uz klijentelu“, trudim se da zvučim zajedljivo.

Konjski osmeh i njegov vlasnik nažalost nisu uginuli, ali ja svejedno uzimam flašu. Otpijam gutljaj. Odstojalo u frizu, baš kako treba. Čak je hladnije nego u prvoj turi.

„Sviđa ti se pivo?“

„Jeftino je, nema šta“, kažem brišući brkove.

„Direkt iz fabrike. A pazi sad ovo.“

Džolijevo lice nestaje ispod ozidanog šanka, i ja zamišljam kako konj tamo dole loče iz valova. Koji tren kasnije, konj ponovo zuri u mene, a na pultu je flaša – sa crnim, masnim slovima preko ovalne etikete, koja je podeljena po horizontali na crveno i belo polje.

Odlažem em-be. Podižem antikvitet. Opipavam ga sa svih strana. Mućkam. Spuštam ga na pult. Ako nije iz friza, onda je sigurno iz komore za hibernaciju, i ako se tip opet ne zajebava sa mnom, pa je preko nalepio staru BIP etiketu i u flašu sipao vodu da navlači klince i glupe nostalgičare, ova ledena pišaćka je odstajala najmanje deceniju.

„Direkt iz fabrike, a?“

Džoli se samo ceri.

„Valjda to nikom nisi dao da pije.“

Ceri se još zubatije.

Uzimam em-be i nehajno otpijam gutljaj, a Džolijev kez postaje drven, izgubivši svoj balavi sjaj. Konj me odmerava kroz stisnute kapke. Valjda proučava da l’ se ja to slučajno ne zajebavam s njim, a onda palacne jezikom preko tih svojih kljova, uzme BIP i vrati ga tamo gde pripada, u zonu sumraka ispod pulta. Pogleda me još jednom, ovog puta bez osmeha, i okreće se drugoj mušteriji, veoma visokom liku sa farbanom crvenom kosom, koji je stao do mene a da ga nisam ni primetio. Tip je mršav i jezivo bled. Pogled mu još iz profila zrači odbojnošću. Nosi uzak crn sako, a ispod rukava mu viri crna čipka. Ne bi me začudilo da mu iz usta provire očnjaci. Šta li ovaj izigrava, samo da mi je znati? Verovatno mu niko nije rekao da je novogodišnji maskenbal prošô pre osam meseci. Svejedno, između njega i Džolija kao da postoji neko prećutno razumevanje. Nisam primetio da je farbani Drakula prozborio reč, u smislu da nešto naruči, a Džoli je već klimnuo glavom i zavukao se ispod pulta, pri čemu nije pokušao da bude vickast. Čekam da vidim šta će da izvadi. Onda me s razglasa udare zvuci nalik čekićanju po praznim teglama. Okrećem se od njih dvojice, oslanjam se leđima o šank i gledam kako tinejdžeri – i oni prerasli i oni zalutali – zdušno skaču uz Down Under.

Tresnem flašom o pult, kao što je to malopre učinio Džoli, i dok mi se pivo sliva niz ruku, ne marim da li će me neko krivo pogledati zato što se smejem. A smejem se vrlo glasno. Smešni su mi ti gotičari, alternativci, darkeri i metalci, skoro svi ucrnjeni, kô jaje jajetu, dok đuskaju pod disko-kuglom koju žuti suncobran štiti od meseca, smešan mi je Igor koji je u ovom ćumezu pronašao zemlju snova i „novo“ mesto za izlazak; smešan mi je onaj razmetljivi krpelj čije ime nisam zapamtio niti želim da ga zapamtim; smešan mi je Džoli sa svojim zubima, konjskom facom i kretenskim smislom za humor; smešan mi je onaj farbani ženski petko i apsolutno svi ti likovi i frikovi oko mene. Mora biti da je Down Under njihova himna, jer oni sigurno dolaze iz zemlje, koja doduše nije Australija, ali je svakako ispod; a vreme tamo dole očigledno stoji, ili nema nikakvog značaja, i potpuno mi je sada jasno kako nastaju sve one uvrnute priče koje godinama slušam. Koliko god neverovatne, oduvek su me privlačile, samo me noge nikad nisu odvodile na njihovo izvorište. Zaista, šta bih ja tražio među decom i svim ovim devojčicama? Zar ne bi trebalo da sam negde drugde, u ženskom društvu prikladnijih godina? Ali eto, na izvorištu priča sam se našao, i jedan deo mene, onaj koji je oduvek voleo da viri kroz ključaonice i rupe na ogradama, odbija da me pusti da odem. I baca mi pred oči sve te sjajne izmišljotine, koje se iz perspektive Džolijevog šanka čine čudnovato istinitim. Dođe mi da izvadim tefter iz zadnjeg džepa i krenem da im postavljam pitanja. I onako slučajno da im zagledam očnjake. Da li je tačno da svi vi dolazite ovde svake večeri, bez obzira na temu? Da li vam je tesno dok spavate u sanducima? Trebalo bi da pođem od farbanog gotičara, on mi je najbliži za intervju. Pogledam do sebe, a njega više nema. Odlepršao leptirić, a da nisam video da l’ mu je Džoli uvalio neki od svojih antikviteta. You better run, you better take cover. Ima uskoro da poslušam refren ove blesave stare pesme, koju sam zavoleo još kao klinac, valjda zbog pominjanja zombija. Suviše sam ozbiljan i mator za neke stvari. Zar ne?

 
Posle nekoliko minuta kolektivne ekstaze, Radni ljudi iz Australije povlače se pred uspaljenom Lorom Branigen; ruke disko zombija i kvazivampira prave šumu u vazduhu, i čeznutljivi glas starmlade zvezdice uskoro će da zavapi: Self Control. O da, samokontrola! To je definitivno dobar savet, Lori, jer ovo je definitivno previše i od tebe i od ovog mesta. Gledam u mobilni – sada je 02:46, i jebô me bog blesavog, baterija je na jednoj crti. Napolju je sranje, i to sranje traje već trinaest-četrnaest godina. Ali u neka vremena se jednostavno ne vraćaš, pa ne znam kol’ko da je piće jeftino. Mrtve stvari, naročito ovakve, treba da ostanu mrtve, a ako se kojim slučajem povampire, upokojiš ih glogovim kolcem. Ili promeniš kanal. A možeš i da napustiš prostoriju. Ja ću recimo da napustim prostoriju. Eksperiment je završen, i onoj dvojici zvrndova bolje bi bilo da su tamo kod stuba gde sam ih ostavio.

A njih tamo nema.


3.
Jebô im pas mater, ni pošten WC nemaju. Ovaj pisoar je pun pikavaca i smrdi da te šlog ubije, a ona dva čučavca preko puta tapacirana su govnima. Bazde klonjare još sa hodnika; ni šmrk ih ne bi oprao. Sreća da mi se ne kenja. Morao bih da brišem bulju prstima, kao što će to morati ova dva bučna padavičara što ulaze u kabine s čučavcima. Valjda su poneli guzobris.

„Aj’ da vidimo do koje visine možeš da ga baciš“, krešti pijani balavac u levoj kabini dok ga čujem kako otkopčava šlic na dronjavim farmerkama. A vidim da su dronjave jer nije zatvorio vrata. Kao što ih nije zatvorio ni njegov ortak sa žutim kačketom, u kabini pored.

„Sigurno ću više od tebe“, cereka se taj sa kačketom, i sad on otkopčava šlic. Obojica su raskrečena. Dok pišaju, povijaju leđa unazad kao da žele da se prelome u struku.
Sudeći po zvuku, pišaćkom ne gađaju ni rupe na čučavcima, ni okolna govna, niti korpu zatrpanu hartijom.

„Ha!“, drekne padavičar u levoj kabini, „bacio sam do sedmog!“

„Nemo' da popišaš sebe, kô onaj što je obarô rekord.“

„Popišaj ti svoju mamu! Moj je dovoljno velik.“

„E, kurac ti velik.“

„Priznaješ, a? Ajde, reci Džoniju, kol’ko si ga digô?“

„Do devetog.“

„S tim prcoljkom? Sereš!“

„Keve mi.“

„Ne seri, Milane, deveti je rekord!“

„A ti dođi pa proveri“, smeje se Milan, tip sa žutim kačketom. I dok to čini, pijano se klati - taman toliko da ga vidim kako šora po pločicama upišano bele boje. A Džoni s dronjavim farmerkama uleće kod njega u kabinu, to jest ugurava se kraj njega.

„Umeš ti da brojiš?“ grmi posle nekoliko trenutaka. „Jel’ vidiš da je mokro do osme pločice?“

„Bolji sam od tebe, dušice“, cereka se Milan i cmače vazduh. Dok se njih dvojica svađaju, ja otresam kitu, zatvaram šlic i odlazim niz kratak hodnik do lavaboa, tamo gde je ulaz u ženski WC, koji smrdi isto kao muški. U štrokavom lavabou voda jedva curi. Nemaju sapuna. Jebem li ti ovaj brlog od mesta. Trebalo bi stvarno da odemo u Bus. Reći ću to Marku, čim se vratim u dvorište. Njegova je ideja bila da dođemo u ovo padavičarsko leglo. Ali mislim da se kaje zbog toga. I mnogo je bre ozbiljniji od onog Igora. Em mi se taj nešto ponaša s visine, ne može s njim normalno da se razgovara, em se dečko napalio skroz. Mislim, stvarno. Na šta čovek može da se napali ovde?

Ona dvojica unutra su s natpišavanja prešla na nadvikavanje. Iz njihove buke raspoznajem: „Upoznaj mog pitona“, „Jebem te u usta direktno“ i „Češkaj malo Jodu iza ušiju, možda će da ti poraste.“ Tad u WC uđe zdepast, nabijen lik sa kockastom glavom i odvratno prasećim očima. Tip koji nas je pretresao na ulazu. Smrknut kô noć. Sav se širi, samo mu još fali pendrek. Ali ta ručerda mu je dovoljna da jednim udarcem ukuca u zemlju kog hoće. Dok prolazi kraj mene, zakači me laktom – sigurno ne slučajno, al’ ne dam se isprovocirati – i produžava onim kratkim hodnikom. Nestane iza ugla. Tad nestane i urlanja. U stvari, sad urla samo on.

„Šta radite to, pederčine jedne?“

Čujem stenjanje, gušanje i otimanje. Zatim pokušaje protesta. Pa opet stenjanje, gušanje i otimanje.

„Gubite se napolje, nemo’ pičke da vam polomim!“

Balavac sa kačketom izleće iza ugla kao da je bačen. Pogađa zid gde su pisoari. Jaukne od udarca, pa trči ka meni. Odmah za njim je Džoni u dronjavim farmerkama. Nisam video da li je i on bio bačen na zid. Jedan za drugim proleću kraj lavaboa i mene, i nestaju u dubinama KST-a. Za njima, uplašen, trči zarasli metalac koji se malopre mimoišao sa mnom u hodniku dok sam išao da perem ruke. A od čuvara s teškom ručerdom nema ni traga. Garant čovek ostao da piša. Ili da sere, šta god već.

Brišem ruke o pantalone – šta ću kad nema ničeg boljeg – i brže-bolje se kupim, dok iz ženskog WC-a viri avet-riba sa šminkom koja podseća na masnice od batina. Prolazim žurno kraj gaborke i izlazim u hodnik, dok slušam razgovor nekoliko padavičara. Usrali se do guše a da u WC nisu ni ušli.

„…taj izbacivač je lud…“

„…samo čeka priliku da bije…“

„…kažu, ubio čoveka, ali mu rođak radi u muriji…“

„…tiše bre da te ne čuje…“

Mene će vala da čuju ona dvojica što gluvare u dvorištu. Ima da ih nagovorim da se gonimo odavde, jer stvarno mi je dosta. Skrećem pod pravim uglom, i eto me opet u hodniku za ludake. Nadahnuto je okrečen u belo i tamnoplavo. Od plavih i zelenih neonki možeš da dobiješ morsku bolest. Pazi sve ove likove duž zidova, nije ni čudo što se drže za njih kol’ko šljokaju i duvaju. A posle će, prirodno, da popadaju, da završe kô ovi što kuntaju preko pikavaca, flaša i čaša.



Jedna mala među njima nema ni osamnaest, rekao bih. Sedi na crno-belim pločicama, puši travu i pilji u tačku, pa će i ona posle da prilegne. Nije li tako, mala? Misliš da si neka faca s tim vunenim crevcima na čvoriće umesto kose? Misliš da si faca kad gledaš kroz mene? Kao Jela kad se pravi da me ne primećuje. I ličiš malo na Jelu. Možda si njena sestra, samo malo ispuštena. Lepe čvrste sise, prćast nos, stisnute bordo usne. Gurnuo bih jezik među te usne. Ne tvoje, mala, nego Jeline. Začas bi je prošlo zadavanje tema i jahanje na mojoj grbači. To njoj treba, mala – jedno dobro jahanje. Ne može ona da prevari mene. Znam ja te besnulje, nervozne ribe što hronično soliraju, lože se na karijeru i poslovne kompletiće, glume da su zmije, a maštaju o dobrom princu i velikom kurcu. Pa dobićeš ga od mene, Jelo. Jednom ćeš ga dobiti. Ne znaš ti, Jelo, koliko umem da budem uporan.

A mala me odjednom primetila. Dobro je da se setila – nisam ja za bacanje. Odmerava me kroz trepavice dok prinosi džoint usnama. Zatvara oči, povlači dim. Otpušta ga na usta; lenjo otvara oči i gleda me kroz oblak čiji miris štipa za nos. Svejedno, pokazujem maloj šta znači biti frajer. Uvek šarmantan, uvek spreman na osmeh, čak i na ovakvom mestu. Mala mi nešto dobaci, od buke iz Kluba ne čujem šta. Reči joj zvuče kao da su umotane u balončić sapunice.

Čučnem i okrenem klinki uvo.

„Mladost nije prelazna, seljaku! Ajde gubi se odavde!“


4.
Za Medveda Brunda me zabole. Kad je već toliko zapeo da ide u Bus, neka mu bude. Bio je u pravu kad je pričao da ovde ne treba ostajati, a kuda će on posle, to nije moj problem – samo nek nam se skine. Neću žaliti ako ga više ne budem video. Ali kuda li se Igor zagubio? Nikako mi se ne uklapa da je otišao sa onim padobrancem. Igor možda voli da priča o zgodnim, skockanim ribama, kakve nikad ne smuva jer ne veruje sebi, ali ne ume da priča samo o ribama, a sa brbljivcima poput Medveda Brunda ne ume da priča ni o čemu. Posle nekog vremena počinje da pizdi, a ne ume to da sakrije. Bilo kako bilo, ne vidim ga. Uhvatili ga skitački pundravci, službeni mobilni je izgubio po ko zna koji put, a privatni neće da kupi. Doduše, ni ja svoj službeni nisam poneo...


Aha! Eno ga na suprotnoj strani dvorišta, naslonio se na prozor, kod bine. S nekim priča.

Opa! Baš je lepu cicu našao. Crnka, minić, noge bre prva klasa. Samo da ne zabrlja, kako je smotan. Ova mu je daleko najzgodnija do sada.

Pa dobro. Neću da mu smetam. Popušim cigaru, javim mu se kratko i palim. Ionako sutra radim od podne, a treba se naspavati.

Vadim iz džepa upaljač, kao i paklicu pal mala. Pripaljujem. Dok uvlačim dim, di-džej pušta Imagination. Još jedno novoromantičarsko sranje, u stilu prethodne diskačine. Ipak, nije toliko sranje. Ovaj uvod sa gitaricom i saksofonom ima finu atmosferu. Produkcija manje šljašti. Pevanje je šminkersko, ali ne boli kao kad onaj pederko iz ABC dahće i prenemaže se kao žena. Ma bolje da ne prizivam to zlo. Ipak sam još ovde. A kad smo kod toga, mogao bih konačno da odem. I šta se više zajebavam – pušiću dok hodam.

Krećem se polako kroz klinčariju i izgubljene matore slučajeve. Vidim jednog – dao bih mu oko četrdeset pet – što se baš izgubio. Ćelav sa brčićima. Kost i koža. Uf! Izgleda kao stalni klijent, i teško da bih mogao da ga zamislim na nekom drugom mestu. Smeška se zatvorenih očiju dok igra sam sa sobom. On je baš poslušao pesmu. Ako već tako drtav i olinjao ne može da nađe žensku, barem ju je izmaštao. Uhvatio je za ruke svoja sećanja. Blago njemu. Ja sam moja sećanja ostavio za sobom. Šta će mi? Treba ići napred. Gledati novo, slušati novo… Ako je u prošlom i bilo nečeg lepog, bilo je suviše davno. A čovek u međuvremenu treba da odraste, zar ne? Treba da postane ozbiljniji. Da napravi nešto od sebe. Da se ne osvrće preko ambisa od petnaest godina koje mu je neko oduzeo…

Kako je lepa ova mala ispred mene.

Nije baš toliko lepa, ali je slatka. Ima simpatičnu njuškicu. Sivi kačketić, plava paž frizura. Siva suknjica na crnu košulju kratkih rukava. Noge nisu kô u starlete, a nisu ni za bacanje. Fine devojačke noge.

Smeška mi se mala.

Kako bih se samo odazvao tim krupnim okicama da sam petnaest godina mlađi. Ma i deset godina manje bilo bi mi dosta. Ovako – šta ću sa tom malom? Bolje da joj se ne osmehujem, iako to činim. Bolje da samo produžim ka Igoru i njegovoj crnki. I produžavam.

Šta su se isprečili ovi metalci? Sad su našli da prave krug, baš ispred mene. I kakvi su to metalci kad đuskaju na disko muziku? A i ja postavljam glupa pitanja. Ovde svi igraju na disko muziku. Ali okej, ja ne igram ovde ni na šta, posebno ne na disko muziku, pa ću sve njih da zaobiđem i da…

Neko me hvata za rame. Brzo me zaobilazi. Stajem.

Više ne vidim Igora. Vidim samo sivi kačketić, plavu paž frizuru i bademaste okice.

„Dečko, imaš vatre?“, kaže devojčurak nadvikujući se sa zvučnicima, i njen osmeh je u stanju da istopi santu leda, a kamoli mene.

Nisam baš dečko, ali naravno da imam vatre.

A dečko u meni, bojim se, ima vatre i previše.

5.
Mogu da razumem da je mala besnulja ustala na levu nogu, ali u očima joj se vidi da hoće da me rastrgne. Možda se naduvala suviše. Pa da. Ne može ni da stoji, zato je dole među pikavcima. Podižem se i povlačim od nje. Neko me udari s leđa. Poletim ka zidu. Zamalo da padnem preko klinke. Sreća te sam se uhvatio za šalter ispod kojeg se smestila (čemu taj šalter služi, a još i ne radi?). Okrećem se da jebavam majku onom ko me gurnuo, a tamo, nasred hodnika, stoji lik sa čupavom kovrdžavom kosom koja mu pada preko čela. Vreme ga baš izjelo. Prosede vlasi, a nema više od dvadeset pet godina. Nosi vijetnamku na ovoj vrućini. Začudo, ta vijetnamka je čista. Sve ostalo na njemu – kosa, farmerke, cipele – prljavo kô pačavra. Bazdi na alkohol da pobegneš glavačke. Veseljak pokušava da stoji, al’ noge mu kô rašrafljene. Iz očiju mu svetluca dok mi nazdravlja flašom loze.

„’De si, brate? Ti i ja… definitivno… nismo odavde, je l’ tako, brate?“

Gledam tog klošara kô poslednju budalu. Gleda i on mene kô poslednju budalu. Al’ jebeš mu mater ako to nije jedini prijateljski pogled otkako sam ovde.

„Je l’ tako, brate, a?“ naginje se klošar ka meni, dok me juriš njegovog smrada tera na povlačenje.

Šta da mu kažem sem onog što želi da čuje? A i rekla klošarčina istinu. Ja sigurno nisam odavde, a ako i on kaže da nije odavde, stvar je tak'a pa kamen nek puca. Govorim mu to, on me gleda polupospano. Pa mi se pokloni, nazdravi još jednom i otetura u pravcu Kluba i onog dvorišta. Umalo nije opalio o okvir velikih vrata kroz koja se ide ka tamo.

Iz Kluba izađe pet-šest tipova u crnom. Svi odreda smrknuti, našminkani oko očiju, bledi. Kopije one avet-ribe što živi u WC-u. Kreću se lenjo u mom pravcu. Prođu kroz ta velika vrata na sredini hodnika. Zaobiđu čupavca i zaklone mi vidik. Jedan od njih zuri u mene kao da će da me ubije. Ostali me ne konstatuju. Nisam njihova vrsta. Kada me zaobiđu, čupavca više ne vidim. Možda je onako naljoskan uspeo da potrefi ulaz u Klub. A na tom ulazu stoji još jedan tip u crnom. Gleda unutra. Drugačiji je od ostalih. Kosa mu je drečavocrvena. Visok je, tanak kô čačkalica. Kako se približavam, vidim da nosi starke. Bojene sprejom. Baš originalno. Ispod sakoa viri čipka. Neka pederčina. Možda i trandža. Ne bi me to čudilo na ovom đubrištu promašenih kreacija i kreatura.

Crvenokoso strašilo baš se ukipilo. Vidim mu desnu polovinu lica po kojoj bleskaju svetla iz diskoteke. Spodoba je bleda kô leš. Ili je žešće napuderisana. Da joj sako, pantalone i kosa nisu tako čisti, rekao bih da je ustala iz groba.

Nego, taj orlovski nos. Ta usta, te obrve…

Bilo bi lepo kad bi se avetinja okrenula ka meni, da ne moram suviše da joj prilazim. Nemam takvih afiniteta, a i mislim da nije raspoložena da bude turistička atrakcija.

Najednom, kao da me je poslušala. Na trenutak vidim celo lice. I na trenutak vidim ispod bele šminke.

Pre no što stignem da osmotrim detalje još jednom, avetinja je opet okrenuta iz profila i gleda u Klub.

Naglo ulazi unutra.

To što sam video, to je napravila igra svetla na licu. Ili je šminka uradila svoje.

Znam da je greška, nema boga, ali sličnost je prevelika.

Ulazim unutra i ja.



6.
Kad bi se vreme vratilo unazad, u godine kad su ovde na Kalt, Kleš i Kjur skakali Bata, Đole s puškom i ostalo društvo iz Ribnikara i Osme beogradske, Maja bi izgledala baš kao Maja koju vidim. Mala bomba u crnom miniću, kao skinuta sa spota Roberta Palmera, minus lažna električna gitara. Mala bomba sa gustim trepavicama i usnama Beti Blu. Mala bomba koja podiže cunamije. A kad na njemu surfuješ, možeš da se vineš do neba, da dotakneš to nebo, obuhvatiš ga i doživiš – sa sve rajskim demonima i vatrenim anđelima.

Problem je što ne možeš večito da budeš gore. To kad si mlađi ustanoviš prekasno, jer ne umeš da čitaš signale. Gledaš sebe kao ljubavničkog superheroja, a ljubavno si zapravo polupismen. Pa te talas kao neosedlani konj zbaci sa sebe. Divlje, bez upozorenja. Samo se survaš u čeljusti cunamija. Budeš sažvakan i ispljunut na obalu, sa srcem punim gelera. A svaki geler je natopljen otrovom. Posle ih vadiš godinama, uvek shvatajući iznova da je ostao još neki da zagađuje.

Zar se ne vidi da sam poetska duša? U školi sam pisao pesme. Naravno, loše. Ponekad se to vrati. Kao i uspomene. Neko ili nešto pritisne dugme u tebi, i odjednom te preplave prizori za koje se čudiš kako ih je mozak uopšte sačuvao. Pitaš se kako, možda i zašto nisu izbrisani. Na svu sreću, ove uspomene pokrila je patina, a neke naročito bolne više nemaju oštre ivice. Kao da su u magli. Vidim simbole koji mi prenose informaciju. Ružnih reči nema. Više nisu važne.

Važno je samo da je Maja posle toliko vremena ponovo tu. Na istom mestu. Našem mestu. Ovde smo se upoznali, prvi put poljubili. Ovamo smo godinu dana izlazili svakog vikenda i početkom faksa se raskantali.

„Vratio si se“, kaže sa zagonetnim osmejkom, dok se mazno giba uz Imagination. Nekada se tako, osim uz mene, gibala uz Prinsa, uz Ganse, uz Sisterse. Nije baš volela novi talas i disko. Ali, kao što rekoh, ivice su nekad bile oštrije. Eto, ja sam mislio da nikad neću moći da čujem nijednu stvar od Smitsa sem Bigmouth Strikes Again, pa i to uz kreveljenje kad god Morisi zapeva, a onda sam pre par meseci kupio u Knezu empetrojku sa svim njihovim albumima. Daleko od toga da mi se dopalo sve – u stvari nisam odmakao dalje od hitova koje sam hronološki poređao u plejlistu na kompu – ali, Mar je ispao car, a Morisi je postao kudikamo podnošljiviji. Posle sam neko vreme stalno vrteo How Soon Is Now, This Charming Man, What Difference Does It Make i, naravno, Bigmouth – na koju, i pored najbolje volje, nisam uspevao da se ne kreveljim.

Ali ivice nikada neće otupeti za svit metalce. Za Jurop i Final Countdown. Za Poizon, Vosp i farbane frizure à la očerupana kokoš. Želudac prosto neće da vari neke stvari.

Kako god bilo, vratio sam se, Majo, samo više nisam isti. Sada sam sigurniji u sebe. Manje sam probirljiv, manje stidljiv i manje nosim srce na čelu. Naučio sam da se kontrolišem. Naučio sam da kažem „ne“.

Ali ne govorim joj to.

„Ništa se nisi promenila.“

„Zar bi trebalo?“ Odlično poznajem taj provokatorski mig. Uvek mi je izvlačio želju da dođem Maji iza leđa i šapućem joj bezobrazluke na uvce. Samo, to je bilo davno. Ovo je ipak sada, ma koliko ličilo na juče.

Ipak, ne mogu da sakrijem oduševljenje. Kao tinejdžer gutam svaki delić njenog lica i tela. Stomak črvst. Butine izdužene i vretenaste, bez zadebljanja na bokovima. Da li su joj bradavice još onako majušne i tamne?

Ali od svega toga uspevam samo da konstatujem:

„Nisam te video sve ove godine.“

„Mogao si da dođeš kad si hteo.“ – dah joj je svež i zubi snežnobeli dok se trudi da nadjača Belujsoma, ili kako se taj pevač već zove.

„Otkrio sam neka druga mesta“, kažem ja.

„A onda si shvatio.“

„Šta sam shvatio?“

„Da je ovo mesto jedino.“

Nasmejem se i ništa ne odgovorim.

„Čime se baviš?“

„Provodim se.“

Oduvek je bila štura na rečima i volela da se igra.

„To vidim“, osmehnem se, „ali nisam te to pitao.“

Maja ne kaže ništa. Samo me gleda i ljulja kukovima. Otkida kako ljulja.

„Hteo sam da te pitam šta radiš u životu!“

„Igram“, odgovara kao da joj dosađujem. I naravno, ne prekida da se uvija.

„Zaposlila si se kao plesačica?“

„A šta ti misliš?“

„Mislim da se ništa nisi promenila.“

„Pa, je l’ to dobro ili loše?“

„A šta ti misliš?“

Dok se smejemo, pesma Imagination umire naglo, bez fejd auta ili krosfejda sa sledećom stvari. Kao da je giljotinirana distorziranim monster rifom Stiva Stivensa, koji prži gitaru u Below The Belt verziji pesme Flesh For Fantasy.

O, da. Čak su i remiksi nekad bili bolji.

Maja staje, podbočivši se.

„Igore.“

Gledam je belo. Ona odiže obrvu.

„Zašto se ti ne provodiš?“

Opet je gledam belo.

„Stojiš kao kip. Ne liči to na tebe. Razmrdaj se malo.“


7.
Anita žestoko drma glavom na Flesh For Fantasy. Rodila se otprilike u godini kada je glupi Bili Ajdol snimio tu pesmu. Sada je, kako kaže, na drugoj godini studija građevine. Mnogo voli KST i dolazi skoro svake večeri, mada je stariji opominju da se kloni ovog mesta, jer, kako tvrde, oni što tamo provode vreme zaborave na fakultet i ostanu dole zauvek.

„Pa i meni su to pričali za Bona fides dok sam bio na Pravnom“, kažem joj utešiteljski, dok Ajdola proteruju Idoli sa Zašto su danas devojke ljute.

Bona fides je sranje“, zakoluta devojka bademastim okicama od kojih ne mogu da odvojim pogled. „Jednom me tamo izveo bivši dečko. Sve klinci i seljaci.“

Ako je i provalila zašto sam se slatko nasmejao, ničim to ne pokazuje. Povlači dim i nastavlja narogušeno:

„Puštaju samo hitove. I od ponoći narodnjake.“ A ja se prisećam sebe u Anitinim godinama – nisam reagovao ništa drugačije. Ista vrsta gneva. Jedino što se u tadašnjim diskotekama nisu puštali narodnjaci. To bi bilo nepojmljivo. Ali, puštala se disko muzika – koja se u KST-u pušta sada u okviru paprikaša zvanog Veče osamdesetih – a nesrećnu manjinu u školi, koja je to tada slušala, zvali smo seljaci.

„Pa, i ovo ovde su hitovi“, moram malo da je peckam.

„Da, ali vaša muzika je bila toliko bolja. Imali ste tako dobru muziku, tako dobro vreme, a mi nemamo ništa.“

„Svako vreme ima nešto svoje“, kažem joj da je ohrabrim, al’ Idoli pevaju u moje vreme bilo je drugo, pa sebi zvučim kao licemer. To moje vreme, koje sirota Anita romantično kuje u zvezde, bilo je puno gluposti u svakom pogledu. Sećam se famozne stabilizacije, stalnih poskupljenja i demonstracija, sećam se tate koji psuje državu jer sme da vozi samo parnim danima, sećam se Agrokomerca i menica bez pokrića, tinjajućeg sranja na Kosovu koje je doguralo do Miloševića i Gazimestana, sećam se Plavog orkestra, Alena Islamovića, Duran Durana, svih onih šminkera i svit metalaca. Ali bilo je i ponečeg dobrog. Makar sam znao u kojoj zemlji živim i mogao sam da putujem bez viza kud sam hteo. U Anitinom vremenu nema čak ni toga. U njenom vremenu ne sviđa mi se baš ništa. Kad pogledam muziku – što su stvari novije, to su mi sve gore. Mnogo gore nego u osamdesetim. Već godinama, kako uključim radio ili TV, zapljusne me sterilni, komercijalni škart. Nema ničeg drugog. Pesme su potpuno iste, njihovi tvorci potpuno bezlični. Imena im ne pamtim. A možda sam sve to samo ja – Marko koji, doduše, traga za novim stvarima, ali je ipak omatoreo. Kad ganjam nešto sveže za svoju dušu, ne idem u vode hip-hopa, R’n’B-ja ili tehna. Ja tražim stvari kakve na ovdašnjim radio-stanicama pušta Žikica Simić, i verovatno više niko. A ta muzika, koliko god nova, sledi obrasce na koje sam navikao, obrasce koji u Srbiji lagano odumiru.

Poput vrste kojoj pripadam.

Tragam za korenima tih obrazaca u Aniti. Ako sam je dobro razumeo, dolazi ovamo skoro svake večeri. Vidim da priča po beogradski. Sva je prilika da je neko iz njene kuće slušao pop i rok, pričao Aniti priče o „zlatnim osamdesetim“ i preneo joj virus. Kao što se to desilo Dejanu, mom bratu od strica. Stric Vanja je godinama skupljao ploče, naručivao iz inostranstva NME, Voks, Kju, Modžo, Melodi mejker. Znao je mnogo i umeo satima sa mnom da bistri o popularnoj kulturi. Mali Deki se uz takvog oca naložio na istu stvar. Ali voleti tu stvar kao tinejdžer u današnjoj Srbiji neminovno znači imati probleme. Teško nalaziš društvo, usamljen si u školi. Poseljačena većina, koja sluša Cecu i Karleušu, gleda te kao seljačinu. Pardon, padavičara. I sve tako redom.

Pitam Anitu, izvinjavajući se ako sam suviše direktan, zbog čega bivši dečko nije sadašnji.

Nije se uvredila. Samo pravi gadljivu grimasu.

„Zato što je seljak.“

Njen gnev je iskren i od srca. Nije zagađen gorčinom i osećanjem protraćenosti kao kod tolikih žena mojih godina s kojima sam pokušavao da budem. Udaju se, rode dete, i padnu u bedak. Njihovi muževi nisu ono što je trebalo da budu. Ne donose dovoljno novca. Ne izvode ih kao ranije. Ne jebu ih kao ranije. Htele bi da odu od njih, al’ svilo se nekakvo gnezdo, stvorila se navika. A tu su i klinci. Treba to rasturiti. Treba imati kuda otići, sa sve decom, a da to nije kod roditelja, i uz to imati lovu, koja je i ovako mislena imenica. Zato one ćute i gutaju, a svu svoju frustraciju istresu kad su sa mnom. Ja im dođem kao dojebnik – ispovednik. Seks sa njima je intenzivan i raspištoljen. Ali šta će to meni, da slušam gorke priče? To važi i za žene koje su slobodne. A slobodne su i dalje jer traže ne znam šta. I onda su gnevne što to ne mogu da nađu. Džaba im što slušaju rokenrol i odlaze na koncerte, kad im se na licima vidi da su se ukiselile. Sad, ako hoćeš nešto mlađe, zategnutije i lepše, spremi lovu, isključi mozak i prebaci se iz retkih rokenrol oaza na splavove i slična mesta. Probao sam nekoliko puta i ide mi. Posle Danilovgrada nije mi problem da se utišam. Ali noć ili dve, i nema šta dalje da se priča. Nije to za mene.

A da li je ovo za mene? Ova prelepa devojčica što sluša muziku mog vremena, a muziku svojih vršnjaka prezire do daske. Devojčica koja bi trebalo da je ukras nekog splava poput Lukasa, a umesto toga je redovna klijentela KST-a?

„Izvini, kako se ono beše zoveš?“, pita me Anita i baca dopola popušenu cigaretu.

„Marko.“

„Pa, Marko“, kaže Anita kao anđelak, dodirujući ovlaš moj kožnjak, „pričaj mi kako je bilo nekada.“

„Šta da ti kažem“, kezim se, ne znajući tačno šta da pričam. „U moje vreme…“


8.
…bilo je drugo, ali dok posmatram Maju kako razdragano skakuće uz brz, ukucavajući ritam Idola, vidim da je mnogo šta ipak ostalo, bar kad je Majina energija u pitanju. Energija neiživljene devojčice, kako sam to voleo da zovem. Imao sam sličnu i ja, i samo je Maja mogla da joj parira. Tačnije, samo sam ja mogao da pariram Maji u non-stop đuskanju. I zato smo se smuvali, uprkos mojoj stidljivosti. Sećam se da sam se gubio, tamo u Klubu. Igrao sam solo do besvesti, pokušavajući da zainteresujem neku plavušu a da joj ne kažem ni reč. Naravno da me riba nije zarezivala, samo je pušila i torokala s drugaricom, ali za moje glupiranje se zainteresovala neka druga. U neko doba noći, pošto su Đole s puškom i Bata zapalili kućama, Maja se samo odnekud pojavila i počela da igra ispred mene. Baš kao što igra sada. Nisam znao ko je ona, ali bila je kao uključena u 220, i nije nameravala da stane. Osmehivala se mnogo i bila je sto puta bolja riba od serijske kokoške kojoj sam pokušavao da se udvaram sa bezbedne daljine. Ne znam koliko je vremena prošlo dok konačno nismo počeli da pričamo, a i kad jesmo – samo neki minut pred fajront – imao sam utisak da su se naša tela već upoznala, da poodavno razgovaraju i da je razmena reči među nama samo puka formalnost.

Nije mi se to ponovilo ni sa jednom drugom ženom. Niti sam s bilo kojom od njih uspeo da nađem sebe. A kad god bih premotavao film kroz maglu mojih lutanja i vratio se do Maje, na kraj vedrih dana, nekako bih došao do zaključka da sam saglasje postigao samo s njom. Možda se veza među nama ipak dogodila prerano.

Da, definitivno je mnogo šta ostalo.

Jeste da ja više ne mogu da pariram Maji – shvatiće za pola sata ili sat, kad mi noge odrvene – ali, opet mi se čini da je sve što smo večeras kazali moglo slobodno da se preskoči. Sve je već rečeno i već sam bio ovde. Samo fale Đole s puškom i Bata. Đoleta i njegovu nosinu nisam video isto toliko dugo kao Maju. U stvari, niko ga nije video – kao da je u zemlju propao. A Bata se overdozirao pred bombardovanje. Odavno se više nije snalazio, i samo se zauvek izgubio u svojim svetovima. Na sahrani je…

Pazi ti ovo!

Maja nema crvenu kosu, niti nosi suknju ispod kolena, ali se definitivno pretvara u šiziku. I pruža ruke ka meni. Prihvatam ih spremno. Igramo kvikstep. Odbacujemo jedno drugo, pa se opet privlačimo, sve vreme povezani. Svet se okreće i tako mu to dođe. Mi smo samo šizike u ciklusu.

Majine oči me upijaju. Usne Beti Blu se razdvajaju, i nekako znam šta ću čuti.

„Moglo bi ponovo da nam bude dobro“, kaže mi na uvo.

Umesto da odgovorim samo se osmehnem, jer već je držim za ruke. Iza nje, neki vrlo barokni gotičar kezi se ka nama, mlateći rukama i svojom drečavocrvenom kosom. Vidi se da je ovo tvoja pesma, majstore. I super su ti rukavi – pravi si šišmiš! Hajde, maši ručicama. Maši!

Maja mi prstom ovlaš dodirne nos. Ne treba da me podseća da je tu. Osećam je neprekidno. Ona je magnet, ja sam opiljak. Njen pogled je more u koje želim da skočim.

Privlači me k sebi. Ponovo mi priča na uvo.

„Hoćeš li da se vratiš, Igore?“

Bože, kakvo pitanje.

Mislim da nikada nisam ni odlazio.


[1] Bivša kolonija andergraund umetnika u strogom centru Beograda. Ova rokenrol birtija nalazila se u jednom dvorištu blizu raskrsnice Kralja Milana i Kralja Milutina, u kvartu predviđenom za rušenje. Opstajala je nekoliko godina (otprilike od 2003. do 2006) zahvaljujući dogovoru umetnika i vlasnika sada nepostojeće kuće u kojoj se nalazila. Vlasnik je navodno bio pandur, i odgovaralo mu je, takođe navodno, da se rušenje odlaže dok on sa vlastima ne postigne unosnu cenu kvadrata. Prim. aut.


NAPOMENA: Fotografije iz "Šejtanovog ratnika" objavljene su uz dozvolu režisera filma.

3 коментара:

  1. Stevin tekst je trebalo da ide u zbirku, ali je s njim postojao problem: bavio se isključivo naslovnom pričom a ne celom knjigom, pa je na posletku zamenjen predgovorom Gorana Skrobonje i postavljen ovde - gde mu je mnogo bolje mesto.

    ОдговориИзбриши
  2. UPDATE: Odlomak sam proširio na punih osam od ukupno 20 poglavlja pripovetke. Ko hoće da pročita ostatak, tu su ili moja zbirka ili Goranove ISTINITE LAŽI.

    ОдговориИзбриши
  3. UPDATE 2: Godine u magli su objavljene i u antologiji NOVA SRPSKA PRIPOVETKA, izdavačke kuće Paladin.

    ОдговориИзбриши